od seedlingstars u Pet Jan 16, 2004 8:17 am
Kako da ne ubije rođene sestre, kad su onakve. Pročitajte samo ovaj deo:
Bila je to jedna od Imakolatinih sestara, u to uopšte nije bilo sumnje: naga žena koja je svetlucala i pušila se kao da joj je moždina bila u plamenu, samo što ona nije mogla imati moždinu, jer bilo je sasvim izvesno da nema kostiju. Telo joj je bilo stub sivog gasa, urešeno trakama od neke krvave materije, i sada se iz tih delova oblikovane anatomije što su strujali unaokolo počeše da pojavljuju: grudi iz kojih je kapalo, stomak naduven kao da joj je odavno prošao termin za porođaj, umazano lice sa prišivenim kapcima. To je, nema sumnje, bio razlog njenog oklevajućeg prilaženja, i načina na koji su joj udovi u obliku dima što su se pružali iz tela opipavali tle ispred nje: taj je duh bio slep.
Pri svetlosti koja se širila od ove bezbožne majke, Kal je mogao jasnije da vidi decu. Bila su oličenje svih vrsta anatomske perverzije: tela izvrnuta naopačke kako bi se videla creva i stomak; organi čija je funkcija izgleda jedino bila da cure i sopću, oblagali su stomak jednog od tih stvorenja poput bradavica, i stršali sa glave drugog poput kreste petla. Ali uprkos njihovoj pokvarenosti, sve glave su s obožavanjem zurile u Mamu Pas, nijedno od njih nije zatreptalo kako ne bi propustilo ni trenutak njenog prisustva. Ona je bila njihova majka; oni njena ljubljena deca.
Iznenada je počela da vrišti. Kal ponovo skrenu pogled ka njoj. Čučnula je, noge su joj bile razmaknute, glava zabačena unazad dok je davala oduška svojoj agoniji.
Iza nje je sada stajala još jedna utvara, isto tako naga. Manje više naga, jer teško da je uopšte imala telo. Bila je obsceno isušena, vimena su joj visila kao prazne novčarke, lice se upilo samo u sebe i predstavljalo smesu sastavljenu od krhotina zuba i kose. Čvrsto je uhvatila sestru koja je čučala, i čije je vrištanje sada udaralo na mozak. Kada joj se stomak toliko naduo da samo što nije pukao, između majčinih nogu poče da curi neka tvar što se pušila. Deca to pozdraviše klicanjem. Bili su u zanosu. Kao i Kal, na svoj užasnut način.
Mama Pas se porađala.
Onaj jedan vrisak pretvori se u niz kraćih, ritmičkih povika kada je dete krenulo na put u svet živih. Rađanje je više ličilo na izbacivanje izmeta, jer je stvorenje ispalo između nogu svoje roditeljke poput ogromnog cvilećeg govna. Još nije ni udarilo o tlo, a usukana polusupruga već se dala na posao, ustala, dok se plamen u njenom telu lagano gasio; dete je prepustila sestrinoj brizi.
Užasno, užasno. Ko zna kakve bi zloće postale da su ostale žive, kad su i mrtve ovako moćne.