od Dushan_S u Pet Dec 05, 2008 3:03 pm
Članak Ivana Ivačkovića, dnevni list "Danas", današnji broj:
Triler? Ne, Trigger!
Autor: Ivan Ivačković
Ako se krećete među ljudima koji vole rokenrol, ali nisu najbolje upoznati sa situacijom u poslednjih petnaestak godina, često ćete čuti kako „u Srbiji odavno nema bendova“. Iako, pogotovo kad se pogled zadrži na površini, izgleda da je tako, ta tugaljiva konstatacija zapravo je daleko od istine. Verujte, ima bendova koliko hoćete. Nema, međutim, logistike koja bi ih podržala. Nema, na primer, ozbiljnih menadžera, niti ima specijalizovanih medija.
Osim toga - sad već ostavljamo srpske specijalitete i govorimo o nečemu što važi i u ostatku sveta - rokenrol je izgubio masovnu publiku i društveni uticaj. Izgubio je, drugim rečima, moć, pa su bendovi, kako se to obično kaže, prepušteni sami sebi. Ali - neka bude ponovljeno, neće škoditi - bendova ima na svakom ćošku. Neki od njih su veoma dobri. Neki su, čak, odlični.
Jedan od takvih - odličnih - je Trigger. Ako još niste čuli njihov debi album „Ljubav“ (PGP RTS), nemojte da vas zavara naslov: to je na mnogo načina žestok disk na kojem nema ni traga bilo kakve sladunjavosti. Naprotiv, čovek se teško može setiti albuma u kojem je sabijeno toliko očaja, bola i depresije. Ljubav o kojoj peva Trigger ne ukazuje se kao anđeosko biće čija ruka miluje dušu, nego kao okrutna nakaza uvek spremna da vas uništi. Jedino uživanje koje se pominje u pesmama Triggera jeste uživanje u nanošenju i primanju bola, emotivnog, pa i fizičkog. To je već dovoljno intrigantno, jer u čitavoj istoriji popularne muzike, pogotovo ovdašnje, malo je grupa koje su se bavile sadizmom i mazohizmom, pogotovo tako ozbiljno kako to radi Trigger. Ali ima i više od toga: ima smrti („Zaspala“), ima zločina („U torbi od plastike“) i ima rendgenskih snimaka ljudske podlosti, licemerja, gramzivosti i kukavičluka („Dobar pas“ sa sjajnim stihom „Sluge se pare i rađaju sluge/Pokorno slušaj, a grizi druge“).
Provokacije ovog benda ponekad su zverski agresivne i otvorene (poslušajte „Igračku“, koja otvara album), ali nikad nisu banalne. Štaviše, u nekim trenucima dotiču mračnu suptilnost koja nema odgovarajuće poređenje („U torbi od plastike“ govori, recimo, o nečemu obrnutom i još bizarnijem od nekrofilije - ovde leš voli žive ljude, što je poruka koja vas kao malj udara u glavu i stravična metafora koja ostavlja prostor za bezbroj tumačenja). Uopšte, gitarista Dušan Svilokos Đurić, koji je autor kompletnog albuma, pokazao se kao vanredan tekstopisac („Nema nikoga, ispod kože mrtvi snovi“, kaže on, opisujući ljude čije srce kuca još samo po navici). Cela stvar je pogotovo zanimljiva ako se zna da je Đurić sve stihove pisao iz ženske vizure (Trigger ima pevačicu Milenu Branković).
Očigledno dugo i pažljivo pripreman, upakovan u omot koji savršeno dopunjuje muziku, ovaj konceptualni album, pun košmarne tmine i strašniji od mnogih trilera, ostavlja važan trag u novijoj istoriji srpskog roka. A kako sve to zvuči uživo? Pa, možete proveriti već večeras: Trigger, naime, svira u Living Room beogradskog SKC od 22 sata.