Шетао је брдом изнад села, посматрајући околину. Чинило се да у даљини има неких олујних облака, али није било извесно хоће ли се појавити и изнад овог места. Већ неколико година је стално путовао, задржавајући се у местима не више од три недеље. Ипак, за све то време није разумео зашто су људи поред свих добрих и благонаклоних змајева, који су живели са њима од давнина, морали да измисле и разне аждаје и але које су их мучиле непогодама и разним наметима.
Наишао је на један пропланак и спазио пањ преостао од неког огромног дрвета. Сео је на њега, укрштајући ноге испод себе и оставивши штап преко њих. Штап је била једна од неколико ствари које је нашао на својим путовањима. Требало би да омогућава змајевитим људима разговор са природом. Затворио је очи и усредсредио се на штап. Требало му је дуго, али је на крају ипак успео да се повеже са једном веверицом из шуме. Прво је била престрашена, а када се представио, чинило се да јој јако годи овај разговор. Присетио се шта му је одавно рекао отац у вези са односом природе и змајева и како је природа увек радосна да види змаја који би је штитио од ала и града.
Ускоро се у ову везу умешало и неколико дрвета из шуме која су пренела да њихови рођаци из даљине кажу како их удара град и ломи им гране. У једном тренутку му се уму појавила слика неколико телеса која путују кроз облаке. Видео је најмање две аждаје и уплашио се. Још увек се није опоравио од претходног сукоба, а никада до сад није имао два противника. Ипак, древна је обавеза змајева да чувају село у коме се нађу од сваке врсте непогода, без обзира на цену. Успавао је самог себе, јер је само у таквом облику могао да се бори са њима.
Било му је необично како се нека осећања мењају када се претвори у змаја. Као човек, плашио се огромних змија са којима ће се суочити, а као змај је само осећао презир према изопаченој слици своје врсте и ишчекивао је тренутак у коме ће се упустити у борбу са њима.
Пошто је потпуно прекинуо везу са физичким телом, пошао је према градоносним облацима, призивајући ветрове да се удруже са њим против аждаја. На самој ивици села је наишао на први облак. Већ је почео први напад и град је немилосрдно уништавао стабљике пшенице и кукуруза. Обрушио се и раширио крила тако да се исправио одмах изнад стабљика. Ватром је топио град, претварао га у пару. Касније ће ту пару искористити да изазове кишу која је овом крају била преко неопходна. Замахнуо је крилима и пошао навише, крећући се ка самој средини облака. Тек што је ушао у њега и почео ригати ватру како би се облак распршио, дуги зуби су му се зарили у ногу и повукли га навише.
У облаку није јасно видео свог противника, али му се чинило да је већи него оне аждаје које је видео. Изашавши из облака створење га је бацило ка падини оног брда. Повратио је контролу и погледао против чега се бори. Први пут је као змај осетио страх. Пред њим је стајало огромно змијолико тело са паром великих крила и репом који се пружао тик до кровова кућа из села. Никада се није сусрео са алом. Неколико пута је видео једну у даљини, и слушао је приче сељака и неколицине змајевитих које је упознао током путовања. Ништа што је чуо или видео није ни изблиза одговарало створењу које га је гледало.
Са дугих зуба је још капала његова крв. Креста на глави је била боје плавог леда и чинило се као да је од њега и начињена. Очи су јој биле боје усирене крви и чинило се као да га уопште не виде. Знао ја да са њом не може да се бори. Сада је видео и оне две аждаје, предводиле су облаке који су уништавали село. Мислећи да га ала не види, пошао је ка аждајама. Утом се обрушила на њега. Оборила га је на литицу. Покушавао је да побегне, да се измигољи, али га је њена телесина приковала за земљу. Угризла га је за основу крила, ломећи носећу кост. Бол је био јак толико да се умало онесвестио. Када је пошла за друго крило, успео је да ухвати њен врат између чељусти.
Бесан због онога што му је урадила ригао је ватру, али није је чак ни опрљио. Уместо тога, обухватила му је врат и главу репом и почела да га дави. Замахнула је крилима једном, одигла се од земље и даље га држећи тако. Када се подигла довољно једним оштрим покретом репа га је треснула о земљу. Осећао је како му кости пуцају од ударца. Спустила се поред њега и главом кренула ка његовом врату. Раширила је чељусти и спустила их преко његових артерија и вена.
Помирио се са смрћу и затворио очи. Није било ничега што је онако сломљен могао да уради. У следећем тренутку је сенка која се надвијала над њим нестала. Отворио је очи и потражио алу погледом. Лежала је на земљи прикована од стране огромног змаја. Са гађењем на лицу и презиром у очима, зарио је канџе у њен трбух и повукао од ребара наниже, пресекавши читаву унутрицу. Одскочио је од леша истог трена, а крв која је шикнула је остављала трагове мртве траве где год би пала.
Са још једним змајем који се појавио је растерао аждаје. Онда се вратио до изломљеног змајевитог. Други је отишао негде изнад и вратио се брзо, носећи људско тело у канџама. Спустио га је поред змаја на земљи. Огромни змај је додирнуо чело змајевитог на земљи и људског тела. На земљи је остало само једно тело. Оба змаја су сада преузела свој људски облик. Старији човек, огромни змај, рекао је млађем да направи носила. Онда је клекао поред змајевитог и проговорио за себе:
„Имао си среће да смо ову дружину спазили раније, змајевити. Ниједан од твојих није способан да се носи са алом“. Млађи се вратио и заједно су однели змајевитог у село.