Zemlja Sumraka IX, X, XI, XII

Maštovite priče naših članova

Moderator: Earvena

 Zemlja Sumraka IX, X, XI, XII

Postod Silvanas u Sub Avg 06, 2011 11:26 pm

Nisam mogao odvajati vise glave u posebne teme... Ko je dosada iscekivao zavrsetak price evo ga... :mrgreen: :mrgreen: :mrgreen:


Zemlja Sumraka: Poceci mraka

IX glava:

-boj-

Sudarile su se dve vojske i moglo se videti da je okrsaj bio krvav i potresan. Skrseni stitovi i prepolovljeni macevi, barice krvi, bleda i blatnjava mrtva lica oguljene koze koja su zurila u prazninu jer su vec odavno njoj i otisla. Oko cega su ratovali? Zar je krvoprolice vec pocelo? Ostalo je jos dva dana do Dana Zvizduka te je sasvim nejasno sta se ovde desilo. Ovakvo razmisljanje Malikovo najednom prekide kratak, ostar zvuk zveketa u noci. Naglo se okrenuo i primetio dve senke koje su brzim koracima trcale kroz noc, skakale i pravile nekakve piruete, pritom se u tom trku i akrobacijama kroz divljinu sudarale besomucno macevima koji su imali nekakav tanan, spicast oblik, lako zatalasan pri vrhu. Nisu im se videla lica, ni oci, samo obrisi njihovih figura dok su kroz noc mahnito skakali u svojoj borbi. Malik je trcao ka njima i zeleo da vidi ko su i sta su i mogu li mu oni dati odgovor na ovo ludilo koje upravo gleda. Priblizivsi im se, mogao je videti da su vojnici dveju suprotnih strana ovog boja, nekakvi elitni cuvari moglo bi se reci po njihovoj opremi i ratnoj vestini. Jedan je bio odeven i prekriven bojama Plave Kule dok je drugi nosio crnu odoru sa pocepanom kapuljacom i preko nje debeli metalni kais na kome su bili nakaceni kratak mac i jedan noz, a preko ledja mu je visio samostrel. Na glavi je nosio metalnu krunu nekako zverski i ostro ukrasenu, kao da je kralj necega sablasnog i morbidnog. Na svojim plecima nosio je grb sa nekakvim olinjalim starim vukom crvenih ociju i metalno-sive dlake koja je izgledala kao kakav metalan oklop. Nekakvom magijom je zacaran tako da slika koju je nosio nije izgledala nacrtana ili ista slicno vec stvarna, tako da ce svakog coveka pogled odvratnog starog vuka slediti, dok njegovo iskrnavljeni zubi vise iz vilica a njegova sapa gazi polu-skrsenu ljudsku lobanju. Kapuljaca mu je bila spustena i njegova kruna bila je kao kakva kaciga koja nije spadala vec je sa dva lanca privezana oko glave ovog ratnika. Lanci su mu visili sa kaisa, a na jednom od njih visila je nekakva stara knjiga sa zelenim kristalom na sredini svojih korica. Nosio je secivo koje je bas u tom trenutku udaralo u plavu, zvezdanu sablju drugog ratnika. Nosio je metalan oklop, belicasto plav koji se odsijavao u noci i imao luk okacen preko ramena. Pustao je urlike i izgledao besan, rasrdjen kao kakav pravednik na naletu zla. Skakali su piruetama i ocigledno su bili nauceni drevnom vestinom plesa sa macevima. Ovakvu vestinu bilo je izuzetno tesko savladati jer onaj koji se njom sluzi vise je u opasnosti da padne od svog maca nego od tudjeg. Takve akrobacije, pokrete ruku i ostrinu njihovih poteza zahteva ova vestina da je i najmanja grescica pogubna po onog ko se sluzi ovom vestinom. Sada su se ova dva majstora nadmudrivala i okrsaj je bio neizvestan. Duga plava kosa padala je niz ramena vitezu koji je drzao plavo secivo i njime jos jednom odguravao svog protivnika koji je divlje nasrtao. Izgledalo je da vitez Plave Kule pokusava nesto da uzme od svog neprijatelja i nije mu prioritet da ga pogubi. To je bilo ocito i prva stvar koju je Malik primetio. U svoj svojoj zabuni nije shvatio da je najpogubnija stvar po njega da ga protivnik Plave Kule vidi... sto se ubrzo i desilo. Covek pod kapuljacom odgurnuo je svom silinom svog protivnika i pribio ga nogom na zemlju, potom uzevsi mac pokusao ga probosti pravo u grudi dok se ovaj sa zemlje branio i na sve moguce nacine odbijao udarce. Malik je bez obzira na svest o izdajicama Plave Kule i nepoverenje prema svakome, pa i vojnicima svoje zemlje, nekako znao da mu covek pribijen uza zemlju ne moze biti neprijatelj. Bez razmisljanja izvadio je srebrni mac i udario po zemlji iz sve snage. Zemlja je pocela pucati i srebrno-plava svetlost izbijala je iz neke dubine. Zrak plavicaste svetlosti u obliku dima koji kulja iz kakvog lonca oprljio je neprijatelja i oslepeo ga. Ovaj u tom trenutku uz snazan jauk skinu zeleni kristal sa svoje knjige i razbi ga o zemlju ispustajuci zeleno svetlo koje je isparavalo iz nekakve eksplozije...
Kada se Malik osvestio iz svog slepila od dima protivnika mu nije bilo. Najednom oseti jak ubod kroz desno rame sa ledja, a potom udarac balcaka maca koji mu je pomutio vid. Primetio je da krvari i brzo podigavsi mac zamahnuo je u pravcu iz koga je dosao udarac. Videvsi svog protivnika, ipak ga nije mogao pokositi. Bio je brz i neuhvatljiv... Iako je slep! Kao da ga je kakva magija gonila kroz mrak da oseca i cuje sve oko sebe i snalazi se u prostoru bolje nego bilo ko drugi. Zaista pokreti su mu bili vuciji... Imao je silinu i sirovost u svom besu i bio agresivan...gladan krvi! Trcao je kroz noc, a potom ugledavsi ga Malik pritrca i udari po njegovom macu. Ovaj je odbio udarac ali zalud...magija maca koja je poticala iz samog njegovog gospodara, mladog princa bila je zaista zacudjujuca. Mac je pukao na dvoje i potom kao usijana zvezda sprzio ruku svog vlasnika. Ovaj nije izgubio na svojoj vestini i brzo se snasao. Malik je primio bezbroj udaraca ruku i nogu i u svojoj nemogucnosti da vidi svog protivnika koji je divlje skakao okolo i ubijao ga iz minuta u minut, prosto nehoticno mahao macem unaokolo sve dok od udaraca i umora ne pade na kolena. Tada ovaj stade i zaustavi se u nekakvom elegantnom kleku ispred njega a onda podigavsi se isuce noz i zamahnu. Umesto da udari po Malikovom vratu, okrenu se i zamahnu u suprotan smer. Krv je naglo pljusnula iz pravca njegovog udarca i ubrzo je bilo jasno da je vojnik u pokusaju da spase mladog princa umro. Malik ustade i pokupi mac. Saceka da mu se protivnik okrene i da posteno nastave svoj dvoboj. Cinjenica da se njegov neprijatelj okrenuo jasno je davala znak da on ima pravo da ustane i nastavi boj po svim viteskim pravilima, a njegova duznost bila je sada da osveti svog neznanog spasioca. Svakim udarcem izgubio bi vise snage i vec dosta prolivene krvi iz svoje rane. Trebalo bi sacekati udarac protivnika i iskoristiti ga. Izgovarajuci ponovo reci na ostrici svog maca, pominjuci sve velikane i vitezove koje je znao na kraju sabra svoju hrabrost i uspravi se potpuno, spreman da umre. Protivnik se sada okrenuo njemu. Stajao je i njusio kao divlji pas. Pognuo se i uzeo saku zemlje, mirisuci je i lizuci po malko kao divlja zver u lovu na neki plen. Skinuo je kapuljacu i zbacio metalnu krunu sa glave. Mogla se videti divlja, kao izoblicena crta u njegovom liku, koji je nadasve bio lep i plemenit, ali mracan. Duga crna kosa padala mu je niz ramena, a on je izvadio jos jedan noz, potpuno crn kao noc i podigao u vis. Pogledavsi zvezde, poceo je zavijati kao vuk i onda se divlje okomio na Malika. Ubod koji je uputio bio je ostar i prav kao strela. Malik ga odbi i skloni se u jednu stranu. Sledeci udarac bio je horizontalan, davajuci Maliku sansu da se sagne i prevari svog protivnika. Njegovo secivo zavrsilo je zaglavljeno u drvetu, ali to ga nije usporilo. Brzo ga je vratio i ponovo napao. Malik odbi jos jedan udarac medjutim primi jak samar koji ga obori sa nogu. Ponovo ustavsi Malik se sabra i udari po balcaku maca ovog vukolikog ratnika i okrnji mu deo maca, raskrvarivsi mu opasno ruku. U divljem skoku neprijatelj ga je oborio i uputio jos jedan ubod. Malik ga odbi, skloni od sebe i jako odalami po glavi usporavajuci ga, a onda najvecom mogucom brzinom, okrenuvsi se u stranu zamahnu i sasece svog protivnika. Mac je sijao a na njemu se presijavala krv. Pade na zemlju tesko ranjen i izgubi svest. Poslednje sto je cuo bio je kratak klapat necega laganog i smirujuceg, sto mu je bilo neobicno poznato, ali u svojoj dezorijentisanosti prestao je da ima secanja i osecaj za vreme i prostor. Prepustio se i bio speman i cvrst u odluci da u smrt udje sa podignutom glavom, jer tamo ga po svim njegovim viteskim uverenjima sa ponosom cekaju predaci.

Zemlja Sumraka- Poceci mraka:

Glava X:

-prica za vukove-

„Na pocetku ove dimenzije, zivela su dva brata.“ –bile su reci koje je cuo. Nije bio ziv. Znao je to. Bio je mrtav i lezao u mraku. Jedino sto je video bili su lanci i sada je bio njegov. Spodoba ga je nasla. Oko njega cuo se glas. Bio je divlji i zastrasujuc... podao. Morao je i u smrti da ga pobedi kako bi se na kraju pridruzio svojim predacima u slavi. Nije gubio hrabrost. Znao je da verni vitez Plave Kule ne moze ostati vezan u mraku po pravdi toga sveta. Sada se prepustio i cuvao snagu i hrabrost. Imao je slobodu volje i misli- cist znak da ga ovaj moze samo privremeno i nistavno vezati, medjutim ne moze ga ograniciti, bas onako kako mu je mladi princ i rekao:“ Ogranicava me samo nebo i hrabrost, a ti si ogranicen i zatvoren samo na sivilo i smrt.“
Zeleo je cuti do kraja sta njegov dusmanin ima da mu isprica.
„Na tom pocetku oni su gradili svoj svet jer su bili mocni. Ne zna se odakle im moc i odakle poticu, ali oni su bili moc. Oni su bili sila i balans izmedju tame i svetla i svako je u svom domenu i misli dobio zadatak da odrzava balans dveju suprotnosti, mira i rata ipak tako osudjeni na vecitu ogranicenost u svom domenu zadatka i svojim mislima i osecanjima. Balans je uvek bio izmedju suprotnosti, ostavljajuci neprirodno i nepravedno jednom bratu sve one osobine plemenitosti u njegovoj svetlosti kao definiciji dobra, a drugog ostavljajuci uskracenog svega dobrog i naocitog, davajuci mu agresivnost i krvozednost i pruzajuci mu samo rat, nemir i otrov. Po viteskim principima ovo bi zvucalo neprirodno i nepravedno, jer svaka osoba unutar sebe mora da ima ovaj balans, te ni jedan pojedinac ne moze izneti teret dobra i nicega vise u sebi, isto kao sto ni jedan covek niti kakva sila moze izdrzati nalete besa i kljucanje krvi kakvo je ovaj uzarenog srca imao. Medjutim oni su bili jedno i unutar jednog suprotnosti su i bile namenjene visoj svrsi. Tako, besni brat imao je svoju svrhu. Bio je kao vulkan i uvek vatren, ali ne zao. To je bila njegova svrha i uloga, a svako ko odrzava svrhu i ulogu je dobar i sluzi visem cilju. Njegovo ime bilo je Morden, a ime njegovog brata Marej. Ziveli su u suprotnosti i to ih je cinilo sloznima. Sta je jedan stvorio, drugi nije dopustio da bude cista svetlost, ili cista tama isto kao sto ni jedan covek ili bice u nasoj dimenziji ili bilo kojoj drugoj nije cisto svetlo ili tama. Balans izmedju njih otelotvoren je u jedinoj pojavi koja im je zajednicka i koju su delili... Njihovoj majci, Generi. Ona je bila pocepana licnost, dajuci obojici deo sebe, na dva dela podeljena jer je iz njenih misli nastala priroda svakog od ova dva brata. Cinili su celinu i u svom balansu uoblicili svet izmedju mira i rata, noci i dana, mudrosti i snage, odbrane i napada. Obojica su osim svoje majke imali vitestvo i hrabrost i tu nije postojala suprotnost jer po njihovom uzoru, svakom coveku namenjeno je da pobedi svoj kukavicluk i besmislene strahove za materijalno i da se potrudi da u njemu nadvlada cast i vitestvo. Tako njih dvojica nisu imali suprotnosti u tome. Genera je sedela i gledala ih. Pocepana na dva dela, voleci i mrzeci i jednog i drugog, bez ikakvog razloga sedela je i gledala. Bila je srecna i tuzna. Bila je u jednom otelotvorenje svega onoga sto se kod njih sudara. Na pocetku nije postojala razlika izmedju dobra i zla. Sve je bilo dobro i nije bilo potrebe da svetlo Mareja nadvlada i opovrgne tamu Mordenovu. Jer i tama ima svrhu i svetlo bez nje nema smisao. Ali, Morden je sve vise odudarao od jedinstva sa svojim bratom. Visa svrha bila bi da njih dvojica cine jedno bice i tada balans ima smisao. Svoju nejednakost i suprotnost poceo je dozivljavati kao nezavisnost i u tajnosti stvarao je... cistu tamu, bez znanja svog brata. Balans je nestao. Time tama gubi svoju svrhu i dobija ulogu zla. Jedina koja je za sve to znala, gledajuci u tisini, bila je Genera. Nije nista mogla reci. Njena podeljenost licnosti i tragicna dilema nikada joj to ne bi dozvolili. Strasna i uzasna bica proizisla su iz Mordenovog uma. Spodobe i monstrumi takve strahote nezamislive su pojave. Medjutim, veza izmedju dva brata bila je neraskidiva. Pad jednog u potpunu ogranicenost i slepilo na samo svoje sposobnosti i misli, vodile su i do pada onog drugog u svoju oholost. Tako su i oni najsilniji izgubili cast i vitestvo praveci od sveta bojno polje izmedju tame i svetla. Nemudar covek nazvao bi u toj epskoj borbi svetlo dobrim jer sada je i ono u ogranicenosti svoga gospodara izgubilo svrhu i iako su im snage bile jednake i nije moglo biti pobednika, to se vise nije moglo nazvati balansom. Kada balans brace nestade i oni postadose potpuno nezavisni jedan od drugog i oholi... jedino sto im je bilo zajednicko izumre i podera se kao stara zavesa... njihova, cast vitestvo i hrabrost... i njihova majka, Genera. Tako je i ona skoncala od poderanosti i zalosti. U svojoj zalosti i ogranicenosti, posvadjana braca izumese nove odaje svog uma i zarobise same sebe u dve dimenzije... svetla i tame. Odatle ocajni gledaju svet i placu jer vise nemaju srece i ravnoteze i sloge u svojoj suprotnosti. Imaju samo secanje na vremena kada su mogli kleknuti i osetiti pocepanu ljubav i mrznju svoje majke, a koja im je u njihovoj silini davala snagu vecu nego ikakvo svetlo, tama, ponos, ili svrha.“
-„Dva brata i danas gledaju negde mali crve... Ali kao sto si cuo... balans je nestao. Stalno nailaze bure teskih vremena. Nema uravnotezenog stanja kada ne duva ni vetar sa severne, ni vetar sa juzne strane. Ta vremena su gotova. Haos je davno nastupio. Deo koji prica nije ispricala reci cu ti ja. Monstrumi koje je Morden stvorio opstali su, mada u malom broju i rat izmedju izaslanika svetla i izaslanika tame nastavio se. Na kraju deca Mordenova uspela su da sacuvaju samo dva njegova bica... dve najmanje strahote njegovog uma, ali dovoljne da naprave potpunu tamu ukoliko im se to dozvoli. Mnoge prirode voleo je Morden, ali prirodu vuka i prirodu razjarenog bika, usadjivao je u sve svoje tvorevine, jer tu podlost vuka i bes bika posedovao je i sam i u njma video sebe od kada je spoznao ovu dimenziju i gledao sva njena stvorenja. Opstajuci kroz vekove u ukletim mestima zabranjenim ljudskim umovima, njegove tvorevine cuvali su njegovi sledbenici i oni su ih obozavali. Najednom, nezavisni ljudi, u potrazi za novom ravnotezom i preporodjajem sveta, pokusali su da ih suzbiju i uniste. Njihove riznice i biblioteke, sva secanja na njih unistili su i trazeci sva ukleta stvorenja, istrebljivali su ih za visu svrhu. Na kraju samo su u najtajnijim krugovima opstali kultovi koji su i dalje obozavali i cuvali tu tajnu i te religijske obicaje. Na kraju... ono sto razrusi i najcvrsce temelje i zakopa najdublje ono sto se videlo najsajnije... vreme, obavilo je svoj deo. I kultovi su opstali radeci u tajnosti na obnovi svojih predjasnjih moci i prosirenju svoje „staroreligije“ kako je i vi bedni „plemici“ danas zovete. Trebao im je vodja, naslednik Mordenov da ih izvuce iz zaborava koji im je vreme pruzilo kao blagoslov da bi u tajnosti mogli nastaviti svoj rad, ali sada su trebali da izadju na videlo i pokazu svetu sta mogu. Postojao je jedan. Ucenik Velikog, mocan i mudar. Prisli su mu tajno u snu i tu mu pokazali sta mogu i zele. Pokazase mu sta znaci biti vodja i biti gvozdena ruka koja smrvi sve one koji mu stanu na putu, prividno kao mravi. Izdadoh svog ucitelja i gospodara. Izadjoh iz carobnjacke kule i pokazah se svetu kao veran. Takvim me i smatraju i takav i jesam...veran sam sebi. Ali on je progovorio. Nasao je nacin da pokaze prst ka meni, da uperi svetionik onima koji imaju mudrosti da me potraze. I tu se pojavio on... malo, bedno njuskalo. Car ga je voleo, a on je bio bezvredna ulizica. Znao je da cu ga naci. Nestao je, ali ne boj se... pridruzice ti se uskoro. Vezan si Malice. Gotovo je. A tvoj narod sada se moli i obozava sledbenike Mordenove... KRVOZEDNOG PSA I MILOSNU KRAVU koji ustvari nisu ono za sta ih sujeverni predstavljaju. Nema milosti i rata u balansu... oni cine tvorevine zla i prokazace se kao stari vuk i razjareni bik i napravice i izazvace pokolj koji ce uslediti na Dan Zvizduka, a bednici ce ih slaviti u iluziji.“
Malik se svega setio. Sve se uklapa.
„Onaj koji mene sada baci u ovaj vrtlog bacice i vas, neverne koji cete se klanjati i sluziti lazi kako biste od nje dobili odgovor na svoju krvozednost. Dobicete samo iluziju, jer On je iluzionist...Njegova mi magija sada ne dozvoljava njegovo ime upotrebiti protiv njega i ja sada govorim ocaj svoje duse. Ocajan sam u vasem buducem ocaju, nesrecan sam u vasoj buducoj nesreci...Nisam prorok. On mi je rekao sta vas ceka. On mi je zadao najtezi udarac oslobadjajuci na mene tezinu svojih dela. Bacite mac neverni. Secicete njime i sebe i druge. Nece se ni kraljevi spasiti...ni vasi ni tudji....Svi cete se baciti u tamu...svojom ili njegovom voljom...Nema izlaza. Bacite maceve dok jos mozete. Vuk ce ih u vase ruke naterati.“ VUK CE IH U VASE RUKE NATERATI! Kako ranije nije shvatio? Sve se poklapa sa prorocanstvom mudre Safire i pretpostavkama Darikovim, i porukom Valmira. Zbog ovoga je i nestao. Svet se priprema da zavrsi jednu eru i udje u potpunu tamu, a on tu vise ne moze nista. Pogleda mladi vitez svog neprijatelja i rece mu:
„Ovu pricu drzao je o svom lancu neprijatelj koga posekoh u kristalnoj knjizi. Neko ce je naci i neko ce nastaviti. Neces pobediti.“
„Oooo ali bice kasno. Drze te lanci koje si primio na sebe svojevoljno i ti se vise nikada neces vratiti iz ove zemlje u kojoj si senka i nista vise.“
Secanja su pocela da naviru. Ne postoji jaca magija od hrabrosti. Njegova hrabrost pruzila mu je ostroumnost. Setio se vrtloga koji mu se skupio u grudi kada se borio sa svojim neprijateljem. Setio se udaljavanja svetle magije od njegovih grudi i cudnog pogleda vojnika pored vatre koji je uputio na njegovu ogrlicu. Setio se reci ogavnog stvorenja:“Nosis me na sebi. Nema bezanja.“ SHVATIO JE! Njegov neprijatelj bio je ON.....VRHOVNI CAROBNJAK JARAMAN... izdajnik njegovog oca koji mu je dao tu ogrlicu kako bi ga zavarao i oborio u mrak. Ona ga je tu vezanog drzala. Visio je na lancima, a ogrlica mu je pekla pluca. Gubio je vazduh i poslednjim atomima svesti dosegao u jos jedno secanje:“ . Zbogom mladi gospodaru. Mi ne umiremo, zato se i ne plasimo. Samo prelazimo u lagani oblik. Vise necemo udisati ogavnost i ljigu. Bicemo laki i lebdecemo. Bicemo udahnuti srcem svakog hrabrog viteza Plave Garde ili bilo koga kome treba pomoc. Vise necemo videti ocaj. Videcemo izvan ovog horizonta. Ne boj se za nas, jer se ni mi ne bojimo za sebe. Zbogom.“ Setio se reci svog prijatelja: Videce iznad onog horizonta... znaci da mu oni mogu pomoci ovde, u zemlji senki. Malik podize glavu i iz sveg glasa uzviknu: „Prijatelji svetla, zelim vas udahnuti i ovde gde je mrak. Spustite se tami jer samo tako cete vratiti ravnotezu svetla i mraka. Vratite me gde pripadam!“ Vazduh se oslobodi, a lanac puce. Malik pade potpuno go u mrak i posle toga vise se nije secao nicega.



Zemlja Sumraka: Poceci mraka

IX glava:

-obracun-

Probudilo ga je svetlo baklje. Lezao je u jednom mekanom, slamenom krevetu. Rana mu je bila zavijena a preko nje je lezao nekakav ljubicasti kristal i osecao je toplotu iz njega. Prijala mu je. Na sebi je imao pocepane pantalone i nista vise. Bio je go do pasa a oko vrata mu je visio lanac na kome se u tankoj, metalnoj ljusturici nekada nalazio crni kristal. Sada je on pukao i nije ga bilo, ostavljajuci ljusturu zguzvanu i sprljenu. U sobicu je usao jedan vojnik Plave garde i podlozio vatru, drzeci u rukama istu onu knjigu sa zelenim kristalom. „Jeste li procitali?“ upitao je Malik. Vojnik se iznenadi, hitro stajuci u stav i uspravljajuci oruzje. „Jesam gospodaru. Spremamo se za finalnu blokadu podivljalog naroda vodjenog vojskama Krvozednih. Vodi ih general Arijas, dok ce na nasem celu stajati zapovednik Teodor. Odmetnuo se medju nas i zeli da napravi finalnu odbranu od nasrtaja naroda. Vecina Plave garde ostala je u svojim odajama i kulama, ne zeleci da se mesa. Vas otac imao je nesto nade polozene u vas gospodaru, ali javljeno mu je da ste onesposobljeni i jedva preziveli. Sada sledi finalna borba nas pobunjenika, a on tu ne moze nista. Javili smo mu tajno da smo spremni tamo da umremo i da ce nas kraj biti upamcen.“
-„Kraj? Kako? Zasto? Pa ima jos dan ili dva do pokreta vojske. Sticicu! Mogu to!“
-„Bili ste u nesvesti dan i cetiri casa gospodaru. Za 6 sati boj ce poceti. Odmorite malo a onda prvom prilikom bezite ocu i sacuvajte tron.“
-„Dan zvizduka je znaci dosao! Konacan trenutak mog neuspeha... pomiricu se s time, ali ne bezuci. Sramota bi me ubila vise nego bilo kakav vuciji mac. Mozda mislis da nemam snage i da se nisam oporavio, ali sta sam sve video da je ljudska hrabrost uspela, necu se ni usuditi da sumnjam u sebe i svoj ubod maca. Spremi moj mac, oklop i oboji me u boje Plave Garde. Dostojne su mog nosenja. Ipak nije sve samo izdaja.“...setio se Svetlice. Nije ga video. Sta je bilo sa njim? Kuda se denuo stari sanjar? Upitao je to svog zapovednika.
„Konj je na bezbednom i ako zelite spreman za boj.“
-„Ne zelim samo ja vec i on! U boj!“

Mac je bio dodatno obojen u plavo, ceo oklop bio je divno ukrasen i Malikova kestenjasta kosa vijorila se na vetru. Oci su mu od vetra malkice suzile, mada nije bio nervozan i potpuno smireno gledao je horizont. „Eh da samo jos jednom vidim dan...“ pomislio je dok je osedlavao konja. Prisao mu je zapovednik i pruzio neki predmet uvijen u crvenu, svilenu maramu. „Poklon iz kovacnice gospodaru. Kopaci su se potrudili da pronadju kristal dostojan vase plemenitosti.“ U marami nalazio se slem... slican Malagejevom, sa kristalom na celu ukrasen istim onim slovima koja pisu na Malikovom macu i oklopu. Bio je ponosan sto ce dobiti priliku da opravda svoj neuspeh padajuci kao pravi princ, proslavljajuci svoj tron. Poslednje sto je cuo izlazeci iz zemlje senki bilo je:“Nisi izbegao smrt, samo si je na kratko odlozio. Sudbina ti je da padnes u mrak, kako bi drugima svanuo dan.“ Pomirio se sa time. Nije znao kako da obezbedi taj dan, ali je znao da pasti mora. On i jeste mrtav, mozda i prvi koji je uspeo da kao takav hoda jos uvek svojom dimenzijom, ali i kao mrtav moze poseci desetine i u to je polagao svoju poslednju svrhu. Sve je bilo spremno. Svetlica je veselo frktao, mada tesko da nije bio svestan sta sledi. Obojica su bili veseli. Mrak ga vise nije gonio, ni njega ni njegovog konja. Najlepsa smrt koju su mogli doziveti je ona u kojoj nemaju straha i mraka u svojim srcima, kao ona sluz koja je i tekla celo ovo putovanje Malikovim venama, zahvaljujuci tom pokvarenom psu koji ga je prevario i odveo u smrt. Najlepsu smrt ce dobiti i odjednom, posle sve patnje... nasmejao se i oraspolozio mladi princ spreman da veseo i nasmejan umre.

-Kolikim brojem raspolazemo zapovednice?“, upitao je Malik dok je polako poceo osecati zatisje pred buru bitke.


-„Devet stotina tesko naoruzanih Plavih vitezova, sedam stotina strelaca, hiljadu dobrovoljaca lake pesadije, i tri stotine konjanika. Stize nam pojacanje. General Teodor i njegova pratnja. Sve ukupno tri hiljade gospodaru.“

-„A nasi neprijatelji?“

-„Nasi spijuni izvestavaju da ce ih biti dvanaest hiljada dobrovoljaca iz naroda, naoruzanih kopljima, kratkim nozevima i opasanih veriznjacama. Nece ih biti tesko zaplasiti i zaustaviti neiskusne i lako naoruzane i oklopljene, cenim.“

„Ne nadaj se tome. Oni vise nisu zaplaseni seljaci, vec krvozedni vukovi u vlasti vuka na svom celu, Krvozednog Psa. Oni ga obozavaju, a on ih vodi u mrak jer mu to i traze. Sunce im nece dati svetlo. Samo jos mraka, a bice isuvise sludjeni iluzijom da bi to shvatili. Ja cenim da ce pored njih pristici bar jos hiljadu Krvozednih na mestima zapovednika te rulje, a takodje i da oni raspolazu sa nekim snagama kojima mi nismo dorasli. Vreme je da oslobode Mordenovu decu na nas. Mi smo prijatelju vitezovi Plave Kule, a nama tesko prilici da cemo pasti od rulje ili Krvozednih. Mi necemo pasti od ljudske ruke tamo, vec od vucije. Oni ga spremaju za boj. Izaci ce da predstavi ostatke Mordenove u ovoj dimenziji u svoj svojoj strahoti. Racunaj na to!“

„Racunam gospodaru da ce bar jedno nase secivo biti zabijeno u njegovo nocno krzno pre nego sto se sve ovo zavrsi, pa makar ga i ne ubilo napravicemo mu ogrebotinu koju, pre nego sto pokrije svet tamom, nece zaboraviti.“

„Spremi vojske i hajdemo da pijemo! Nekal je pice uz koje i zene umiru, a kamoli vitezovi od vucije kandze i zuba.“

Spremili su katapulte, satore, postave odbrane, pripremili mesta za strelce i sve bojne taktike, a onda je dolazak generala Teodora docekala cela vojska pesmom i vikom i udaranjem stitova. Svi su bili veseli i nasmejani. Sale i smeh zujali su kroz bojno polje, a od svih najvise se smejao Malik. Na kraju Malik se prope na osmatracku kulu, podize casu nekala, a sa njim i cela vojska.

„VAMA NAZDRAVLJAM HRABRI NEPRIJATELJI KOJI ZELITE OTIMATI I PLJACKATI. PIJEMO DA ZABORAVIMO VASU SRAMOTU!“... ironicno se nasmejao, bacio metalan pehar na zemlju i isukao mac. Potom cela vojska pobaca metalne pehare uz bucne zvekete u pravcu neprijatelja dok se njihova vojska plamteci svetloscu hiljada baklji nazirala u daljini. Nebo je bilo zvezdano i noc je mirisala na zemlju polivenu kisom i lepljivo blato mocvara koje su lezale nedaleko. Zuta je bila trava i vazduh je bio previse lepljiv dobijajuci gorak ukus.

-„Savrsen dan da se umre prijatelju“, rekao je Malik generalu Teodoru.
-„Zaista, slazem se. Dokazi se prince jos jednom da si vredan imena svoga oca.“ Pridruzio im se zapovednik i nasmejan poklonio obojici. „Bila mi je cast da sluzim zemlju kojom vrve psi, a vladaju plemeniti. Hvala vam gospodari.“...
-„Hvala i tebi zapovednice, na tvojoj vernosti. Reci nam svoje ime da i njega pomenemo kada dodjemo medju predake.“
-„Moje ime je Marion i dolazim sa severa. Na ovom svetu nisam imao nikoga osim brata i kuma, a njih odavno nema. Odmetnuli su se u jednu ukletu sumu i odatle sluzili otpor i svoga starog gospodara Darika slavnog, cak i posle njegove smrti.“
-Tvoj brat i kum otisli su na mnogo srecnije mesto i zasluzili dug odmor u mestu svetla i mira. Upoznao sam ih prijatelju i spasli su mi zivot, ali im nikada nisam saznao imena, mada su mi obecali da cu ih nekada saznati. Mozda je sada trenutak.“
-„Ime mog brata, gospodaru bilo je Minor, a ime mog kuma isto kao i moje, Marion. Odrasli smo zajedno i zajedno sluzili cara. Nadam se da je istina sto govoris.“
-„Podignimo sada maceve u njihovo ime, a oni ce negde u vazduhu biti sa nama.“

Mrtva tisina zavladala je medju vojskom. Vise nije bila dovoljna sala i ironija, pice i smeh. Sada je ostao sami i neprikosnoveni bes koga niko nije mogao osporiti. Bes zbog sramote kuljao je ispod plavih oklopa. Malik uzjaha Svetlicu.

„Prijatelji... niste mi sluge nego prijatelji! Pozvani ste danas u ime pravde da pokazemo da je ova Garda i dalje sposobna za odbranu nejakih i nevinih. Bio sam spreman odreci se imena Plave kule zbog ove bruke, ali sada znam da sve dok postoji jedan biser da sija u blatu, ono nece biti dom svinjama! Proterajmo mrak iz ove zemlje tako da ni jedan drugi narod ne mora da trpi nasu bruku i patnju. I mozda se nekada i podsetimo, iz ovog ludila koje je pre svega ovoga bilo, imena nase zemlje koju sada nazivamo onom od Sumraka! U boj braco, da pokazemo da posle svakog sumraka dodje jutro, a njega oglasava glasan odjek truba i skrsenih stitova dok padamo u novom jutru i novom, pravednom poretku! U boj dok svanjava. Za nase prvo i poslednje jutro u ovoj dimenziji... U SMRT!“

Jurisali su. Padali su. Bez stajanja i bez predaje... jurisali su. Nikada dotad nije vidjen mac koji sija kao munja i zaslepljuje nepravedne, zvizduci kroz vazduh i vracajuci slobodu kroz svaki ubod koji nanosi vucijim telesima. Marion je vodio desno krilo, jurisajuci na elitne jedinice Krvozednih, razbeza ih u pravcu mocvara, a onda zaokrenu ka unutrasnjosti neprijateljske vojske i zapali im katapulte. Uzarene lopte padale su na Krvozedne dok su ovi, gubeci formaciju padali od maceva generalove garde i razbezavali se kao psi. Vojska dobrovoljaca spremila se u juris i napala Malika i njegove vojnike. Dugo su im odolevali mladi princ i njegova braca. Plaseci se svetlosti koju je njegov mac pustao u njegovom besu, nisu mogli prici i pobediti. Polako ali sigurno sve se vise razbezavala vojska Krvozednih padajuci jedan do drugog od maceva i strela koje su dolazile sa druge strane bojnog polja. Zemlja se zatresla i cuo se urlik. Svi porazeni neprijatelji bili su samo zivi mamac da razdvoji jedinice plave vojske i izmori vojnike, tako da princ ostane sam i nezasticen... lak plen razjarenom biku koga su lakoverni zvali „Milosna krava“... dalako je od milosti bilo ovo stvorenje. Sluz se podigla oko plave vojske i grumenje crne smrti padalo je po njoj. Pade general Teodor, a potom i Marion. Ostali su Malik i dva komandanta Plave armije okupljajuci sto vise vojnika na isto mesto i povlaceci se ka svojoj strani da izbegnu potpunu katastrofu. Cuo se u vazduhu mrtvi glas kao i sama sluz koja je padala. Pripadao je carobnjaku. Jaraman je zaplasio vojnike svojom magijom i mnogo ih se razbezalo. Ostali su Malik sa tri stotine vojnika i dve hiljade dobrovoljaca sa Krvozednima na celu i bikom koji je medju njima stajao u sluzavom kavezu koji ce ga svakog trena osloboditi da u svom besu napravi masakr rastrzuci svoj plen. Imao je gvozdenu kozu prekrivenu dlakama ostrim kao igle i crnim. Presijavale su se belicastom svetloscu i veoma zastrasivale vitezove koji su posmatrali ovaj prizor. Rep mu se racvao pri kraju u cetiri zavrsetka sa spicastim nozevima koji su vitlali kroz vazduh. Rogovi su mu bili dugacki, a oci crvene. Duz kicme koza je ispucala do koske i mogla se videti dugacka kost iz koje su izbijali izrastaji siljati i ostri. Najednom, u svoj toj strahoti, kao da zaista jutro osvanu. Nebo je bilo vatreno i licilo je kao da sunce izlazi. Vojnici pocese da urlaju i ohrabreni obnovise formaciju, neki se vracajuci na svoje polozaje i sada im se broj i moral znatno podigao. Dok je nebo vatreno sevalo, iz sume se naziralo nesto svetlece. Najednom iza debelih stabala izbi konjanik koga su pratile stotine u vatrenim oklopima vitlajuci crvenim macevima i urlajuci nekakve gromoglasne pesme, na svojim konjima u galopu, gazili su dusmane. Zastave su im se viorile, a kose leprsale na vetru i jasno su im se videla lica pod svetloscu ove nebeske vatre. Pobedjivali su protivnika, ali tama nadvlada. Kavez puce i bice bese oslobodjeno. Dok su se u galopu borili sa Krvozednima, obarajuci ih i koseci kao suvu travu na vetru, razjareno stvorenje kruzeci je rogovima rastrzavalo i bacalo po bojnom polju raskomadana tela vojnika i konja. Nikada takvu brutalnost Malik nije video. Stvorenje je bilo zaista krvozedno i nemilosrdno. Ipak, vojnici su ostali pored svog gospodara reseni da okoncaju ovo. Na drugom kraju bojnog polja vecina Krvozednih je pala ili se razbezala, a ostatak ove iznenadne vojske borio se protiv stvorenja. Malik je shvatio ko su oni. Vatrena garda jos jednom je dosla da pokaze vrednost i iskrenost svog saveza sa Plavom kulom. Sada su pod pritiskom padali odnoseni silinom zaleta monstruma. Malik je krenuo u juris zajedno sa svojom vojskom da pomogne svoje saveznike, ali nije stigao ni do pola kada svoj konacan trenutak dostize i ova borba, Na jednom proplanku, na konju je uspravno stajao jedan vojnik sa zlatnim slemom i crvenim tokama okicenim oko sedla i vatrenim macem. Nasuprot njemu stajalo je stvorenje jednim rujuci zemlju od besa koji je u njemu kuljao. Ratnik podize koplje u trenutku kada se bik zalete i lagano kao vetrom izbaci ga preko ramena. Koplje je kroz vazduh putovalo dok su ostali vojnici Vatrene garde lezali mrtvi ili onesvesceni i na kraju svoje putanje zavrsilo u srcu bika. Poslednjim otkucajima svog crnog srca bik je napravio poslednji zalet i zbacio konjanika svojim rogom, skrsio mu stit i telo koje je ispod zlatnog oklopa polako izdahnulo zivot. Kada njegova kaciga pade, bilo je jasno da je taj divan zlatni ukras bila kruna. Malik pusti suzu, jer tako okonca slavni kralj Melej, prijatelj njegove zemlje i njegovog oca i jedan od najvecih vitezova koje je mladi princ imao priliku da upozna.
Sa zavrsetkom ove borbe pojavi se jos neprijatelja. U svom besu u zalosti, Malik podize mac i povede vojsku na nove bataljone Krvozednih koji su kuljali iz sume. Vojnik iza Malika progovori:“Gospodaru, uz duzno postovanje, vi imate vazniji zadatak od ovih borbi. Odrzali ste ovu bitku koliko ste mogli. Vasa misija sada lezi u staroreligijskoj sumi. Kupili ste sebi jos vremena. Mi cemo ih zadrzati. Idite i ispunite svoju sudbinu. Ako cete padati, treba da padnete od vucije sape dok mu budete probijali utrobu. Mi cemo padati dok vam budemo kupovali jos koju sekudnu da okoncate ovo ludilo.“
Bilo je jasno gde ce njegova sudbina biti konacna. Zaista, nije okasnio ni sekunde. Njegov zadatak je ipak doveden skoro do samog kraja. Vreme je da suma otkrije svoje tajne. Vreme je za poslednju hrabrost koju ce Malik u ovom zivotu da pokaze. Odjahao je u stranu dok je Svetlica frktao u galopu i njistao gazeci mrtva telesa porazenih neprijatelja. Vatra na nebu se gasila, jer je zivot prvaka nad prvacima od vrha do vrha Obodnih planina i vodje Vatrene garde ugasen. Konacno je dosao obracun tame i svetla i prilika za iskup svih plemickih zivota. Usao je na prag sume. Pocela je tama i nije se videlo vise ni nebo ni zemlja ni zivot ni smrt. Usao je u tamu i u tami ce da zavrsi svoje putovanje ka svetlu. Vec je mrtav i nema sta da izgubi...


Zemlja Sumraka: Poceci mraka


XII glava:
-prvovitezi-

Poslednje sto je Malik mogao cuti dok je zalazio u sumu bili su pobednicki urlici njegovih vojnika, ali je znao da sa time ne dolazi i njihova pobeda. Zveket stitova pokazao je njihovu spremnost dok su macevima i maljevima pravili neopisivu buku. Krvozedni su ih okruzili i to je bilo poslednje sto je mladi princ mogao da vidi. Njihov kraj se blizio i Malik je bio srecan zbog toga. Shvatio je da je smrt samo deo velikog kruga i da nepostoji nepovrat i konacnost. Oni idu svetlu i odatle ce moci da pomazu visu svrhu. Ni sam nije primetio koliko jedno iskustvo i susret sa smrcu i patnjom, od obicnog sesnaestogodisnjeg decaka napravi mudrog coveka spremnog da shvati velike tajne i vrline svoje dimenzije.
Kao kada bi zaspao u krevetu sa baldahinom, tako je sada nekakva magija kao zavesa prekrila sumu u koju je usao, a ona je izgledala kao san... mada mracan i turoban. Mac mu je osvetljavao put plavom svetloscu i mogao je videti brojne tragove marsiranja u blatu. Znaci da su vojnici Krvozednih dosli iz pravca u kom je Malik isao, kada su isli u misije da skupe dobrovoljce iz naroda. Priblizavajuci se dalje, sve cesce su na granama crnih stabala visile baklje i fenjeri. Polako se sa strane puta podigla i ograda i Malik je bio siguran da se priblizava nekakvoj civilizaciji i centru moci kulta Krvozednog psa. Strah ga ovaj put nije mucio. Nije imao sta da izgubi i svaka smrt sada bi dosla kao olaksanje ili cak nagrada, jedino sto je zeleo je da pre nje uradi svoj poslednji zadatak. U mraku se izdigla crna kapija postavljena ne od kamena, vec od nekakve sluzi i odvratnosti. Prekidala je sumu i pravila od zemlje sparuseni pepeo. Zadah mrtve zemlje bio je gotovo nepodnosljiv. Kao bezbroj leseva je izgledao zadah zemlje i ove kapije dok se u potpunom mraku mogao naslutiti dim koji izlazi iz pepela. Vrata su bila siroka i mada su bila zatvorena i mirno stajala kao ukopana u zemlju, njihova dva krila bila su kao nemirno more, jer je preko njihove povrsine postojalo nekakvo jezivo kretanje. Ni ovo ga nije uplasilo. Zaista vise nego ista zeleo je da prodje tu kapiju. Dok je na Svetlicinim ledjima sedeo, posmatrajuci velika vrata sluzavog zida, razmisljao je na koji nacin da predje ovu prepreku. Suma je za to vreme izgledala mirna i nije bilo znaka prisustva ikoga drugog. Malik je imao jedan kratak konopac pri ruci, ali on ne bi bio dovoljno dugacak, te je odlucio da ga poveze sa nekom lijanom koju nadje u sumi. Morace da luta u nadi da ce naici na potreban materijal, a da se pritom ne izgubi. Najednom snazan udarac prekide njegovu zamisljenost. Udarac je dobio u ledja i u potpunom mraku trebalo mu je par sekundi da shvati da to nije bio udarac u ledja vec pad na njih. Pao je sa svoga konja, a ubrzo je i shvatio zasto. Kroz njegovu butinu i plecku zjapile su dve strele. Bile su veoma debele, mozda skoro i kao koplja sa kojima je kao mali vezbao. Nije ga bolelo. Znao je da ako se izdigne, sledeca ce ici u glavu ili srce i bice kraj. Najbolje da ostane dole i da se nada da ce neko doci i izbaviti ga. Ustvari to nije bila nada... Nekako je znao da ovo nije gotovo. Bio je siguran da ce neko doci i da tajanstveni strelci koji su ga nisanili verovatno sa zidina ovaj put nece uspeti da zavrse posao. Ubrzo je bio podignut i odveden na stranu puta, kao da je imao tezinu malog deteta, te je dobio utisak da je osoba koja ga je nosila bila izuzetno jaka. Kada se ponovo spustio na zemlju, koja je i dalje imala zadah, mada ne tako uzasan, na kratko se onesvestio. Njegova nesvest nije trajala dguo. Bol koji je doziveo u par sekundi pri vadjenju jedne, a potom druge strele bio je nadasve neopisiv. Jedan fenjer na drvetu iznad se upalio i Malik je mogao videti lice pod tihom svetloscu fenjera, dok su njegove ruke stavljale plavicastu travu preko njegovih rana, a pupoljci te trave su sijali plavom svetloscu i tiho, gotovo neprimetno, kao svici razdirali noc.
-„Lekcija broj trideset devet. Nikada ne odlutaj mislima na tudjoj teritoriji decko. U tudjoj zemlji najtezi su neprijatelji oni najstrasljiviji. Potrudi se da uvek imas osecaj kao da te neko pomno posmatra. To je za tvoje dobro. Sledeci put strelci nece biti toliko neprecizni. Evo ti luk. Idemo da ocistimo one proklete zidove i da vratimo kristal u njegovu lozu.“

-„Ko si ti?“, otelo se Maliku piskavih par glasova...

-„Ah tako mi Obodnih Planina, ne bih ocekivao da me ti zaboravis! A ja nisam zaboravio ni broj lekcija koje sam ti do sada dao. Lekcija broj sedam: Ne zaboravljaj prijatelje, a jos manje neprijatelje. U bilo kom slucaju vredan sam tvoga secanja, a ovu sam ti lekciju rekao davno, kada si se rasrdio na svog suparnika na dvoru i rekao da mu nikada neces zaboraviti udarac koji ti je uputio zbog male crnokose devojcice, cerke farmera.“

Sada je vec bilo izvesno. Lice je bilo poznato, mada malo vise naborano nego kada je poslednji put vidjeno. Kosa mu je bila kao i uvek crna i divlja, a oko usta je imao bradu koja je oivicavala njegove cetvrtaste crte lica. Oci su mu bile duboke i uvek zamisljene, tako da se ne primecuje koliko je on ustvari covek koji je stalno prisutan u datom trenutku, te je tako mogao nasamariti svaku budalu koja pomisli da je zamisljeni fantazer koji ne stoji nogama na zemlji. Bio je najcasniji vitez Plave Kule, i ocigledno se vratio iz mrtvih, sto za njega koliko god to budalasto zvucalo, nije iznenadjenje...ime mu je bilo Darik, prvovitez Plave Garde i najveci prijatelj cara Malageja. I nije bio sam...

Cetiri jahaca dopuzili su kroz granje i poredjali se oko Malika. Princ se nasmejao i samo rekao:“Da zaista me je rasrdio taj momcic. Ako nista drugo, spasio si me od ogromnog tereta da budem zlopamtilo za ceo zivot.“ Darik mu je pruzio ruku i podigao ga, Zacudo, imao je snage da napravi takav potez i ustane. Sada je stajao sa petoricom prvoviteza Plave Garde od kojih su dvojica bili u onoj sobi kada je Safira izgovorila strasne reci, a sto je najcudnije bilo obojica su takodje potvrdili da se posle velikog zatreska nicega ne secaju te noci i da je vreme od tada puzilo nepravilno i mutno, kao jutarnja magla koja se izdize iznad visoravni, pa ostavlja krovove malih, seoskih kuca da zjape iz nejasnoce. Isti takav osecaj imao je Malik, a i njegov otac, no to sada nije bilo vazno... Nije bilo vremena za razgovor i pricanje o detaljima. Svi su se slozili da je Malikova ideja za vezivanje lijana veoma prakticna, posto niko od ovih vitezova nije imao prikladnu opremu. Ustvari, sva petorica bili su u rasparenim uniformama i lakih oklopa, sa po jednim kratkim krhkim nozem u ruci. Malik nije smeo ni da pretpostavi kroz sta su sve prosli i odakle sada dolaze.

„Kakav kristal je u pitanju?“, upitao je Malik dok su sedeli duboko u sumi i vezivali dve lijane u vojnicki cvor zvani Pren i grejali se pored vatre koja je sijala bledoljubicastom svetloscu odrazavajuci pomesane svetlost vatre i plavih cvetova kojima je Malik vec zalecio svoje ogromne rane sto je za njega izgledalo kao cudo.

-„Na kraju njihovog konacnog obracuna i razdora medju bracom posle koga je doslo do smrti Genere, svaki je stvorio svoju dimenziju tako pise zar ne? Ali postoji greska. Oni nisu stvorili svoje dimenzije i pobegli u njih namerno, hotimice, vec slucajno upali u zamku i doziveli nesto sto bi za bica kao sto smo mi, krhke ljude sa kucavicom koja moze stati svakog casa, bilo ravno smrti, mozda i gore. Tako je moralo da bude. Jer na kraju sve tezi ravnotezi i njihova takoreci smrt bila je neminovna. Oni nisu ravni nama, oni su visi oblik zivota, vlastodrsci od samog nastanka koji je nepoznat i neobjasnjiv. Tako, oni nemaju krhka srca u svojim grudima koja nose osecanja kao mi, vec su cvrsti i neprobojni na bol. Medjutim svakoga pa i njih moze ubiti osecanje ili osobina, kao sto je i njih njihova krajnja sebicnost ubila. Za ovo je nesumnjivo kriv najvise Morden, mracni brat jer je on prvi pao i svojim padom oborio svog brata, ali na kraju su obojica platili odlaskom sa ove dimenzije. Za sobom su ostavili nesto sto bi nama bila nasa kucavica, ostavili su po jedan kristal sa dve strane Obodnih Planina. Jedan je lezao ovde, u Sumi Zvezda. Bio je nepomican iz svog lezista i bica mraka zeleci da uniste privremeni i prividni balans koji je ustupio posle pada brace, pokusavali su da ga pomere i razore iz generacije u generaciju. Ziveci pored kristala i proucavajuci ga, umirali su od njegove svetlosti veoma mladi. Nisu mogli da izdrze tako blizak dodir svetla na sebi i brzo su skoncavali. Njihov zivotni vek je bio ionako veoma nizak, a onda su se pojavili i njihovi neprijatelji. Osnovan je red Cuvara koji su se brinuli da ravnoteza opstane. Oni su zamalo istrebili sva bica mraka i njihove kultove, ali ovi su uz pomoc generacija carobnjaka iz senke, medju kojima je i nas najveci neprijatelj, Jaraman ipak opstali. Tako je na prevaru red Cuvara nazvan razbojnicima i kultovi su pretvoreni u nekakvu staru religiju. Najlakse je izmanipulisati istorijom... Na kraju su uspeli da pomere kristal. Naslutio sam da se ovde nesto desava na osnovu niza dokaza, ali bilo je kasno. Zemlja se zatresla i te noci niko od nas, ni ti ni mi, ne seca se sta se desilo posle zatreska. Kralj Melej otisao je nazad da vlada i savez dve zemlje nestao je kao da ga nikada nije ni bilo. Mudra Safira vise nikada nije vidjena, pritisnuta velikim kamenim blokom koji je pao na nju pri zatresku, brzo je skoncala. Plava i Vatrena garda vise nisu ni postojale u svom sposobnom obliku i tako je doslo do ovoga. Danas je dan kada cemo okoncati ludilo. Znao sam da ces doci. I imao sam svoje sluge koje ce da te nadju i da te upute ka meni, da zavrsimo ovo zajedno, kao prvovitezi, jednom i za svagda!“

Lijane su bile povezane cvrsto i sigurno. Pokupli su lukove i svoje trosne oklope namazali tom plavom svetloscu cvetova koji su sijali. Trcali su kroz noc kao sest svitaca i na ivici zida odapeli strele koje su fijuknule u mraku i zavrsile u telesima neprijatelja. Baceni su konopci kojima ce se uspeti uz kapije. Kretanja na njima bili su nekakvi talasi sluzi i Malik je morao imati brze noge jer jedan ovakav zbacio bi ga sa konopca i on bi pao na zemlju sa vec velike visine, i bio bi slomljen. Sve su uradili veoma brzo. Posle samo cetvrt casa njihova misija bila je uspesna. Jedan vojnik iza male osmatracnice naskocio je na jednog od vitezova, a ovaj se u trenu okrenuo u piruetu i sasekao mu obe noge. Na kraju ga je pribio uza zemlju svojim nozem i uvrteo secivo u njegove grudi. Bio je brutalan i hladan. Malik je stajao skamenjen. Do sada nije video takvu efikasnost u borbi sa takvom hladnocom. Podelili su delove njegovog oklopa i oruzja medju sobom i njih namazali svojim bojama. Produzivsi dalje ulazili su u centar moci kulta i priblizavali se svom cilju. Smrad koji se sirio iz kapije vise se nije osecao. On je nastao magijom kao odbrana od nezeljenih gostiju. I tako trojica prvoviteza zaputili su se ka poslednjem uporistu. Negde daleko iza njih bitka se polako privodila kraju i poslednji ratnik Plave Kule pasce ponosno u odbrani od mraka...
At least one person who walks this Earth knows your worst side... One is enough for you to be proud, or ashamed. Which one do you deserve? Pride or shame?

Slika
Korisnikov avatar
Član
Član
 
Postovi: 160
Pridružio se: Sub Jan 22, 2011 12:36 pm

Povratak na Priče

Ko je OnLine

Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 4 gostiju

cron