od Iris u Uto Feb 01, 2011 11:04 pm
Noć. Mračna, vlažna, pusta. Noć, kao svaka druga tog memljivog novembra. Noć, kao svaka druga. To je ključna činjenica, to ponavljanje, bez ikakve promene, kao san bez budjenja. Ponavljanje, koje se ne ogleda u dosadnom, polukišnom novembarskom vremenu. Ovo ponavljanje traje mnogo duže od još jednog otegnutog meseca, od jednog beznačajnog godišnjeg doba. Beznačajnog njemu. Ne čine ga ni jednolične, sive zgrade, tesno pribijene jedna uz drugu sa obe strane ulice, sa približno istim brojem spratova. On sam je ponavljanje. On, i praznina, njegovog sivog života. Sivog, poput ravne ulice koja se pod njegovim nogama protegla u nedogled. Potpuna praznina: ulica, ili njegov život?
Oboje. I on je toga bio svestan. Zastao je samo delić sekunde i nastavio svoj nedogledni hod. Sa žalosnim uzdasima je prestao pre mnogo vremena, pre mnogo pređenih kilometara; ne vrede ničemu. Ma, ne vredi ni ta beskrajna šetnja, taj put koji se uvek nastavlja u večnost, čak i kad se predeli oko njega menjaju. Ali to je bilo jedino što je sada znao, jedino što je mogao da uradi. Zato je nastavljao dalje. Iz dana u dan, iz noći u noć. Bez početka. Bez kraja. Samo put. Njegov dom.
Odakle je krenuo, kuda je pošao? Nije bitno, ne seća se.
Prolazile su godine. Spavao je pored puta, na klupi, nekad i na putu. Jeo je kada je imao, kada bi pronašao neke ostatke ili izmolio nekog slučajnog prolaznika za malo novca. U početku se trudeći da ne razmišlja o svom pređašnjem životu, postepeno ga je zaboravljao. Sada se već nije sećao ni svog imena. Retko je razmišljao o tome. Da je to radio češće, posvećenije, verovatno bi se brzo setio. Nije mu bilo bitno. Ako bi mu zatrebalo ime, brzo bi izmišljao neko, kao i sve druge laži, koje je, usled godina izgovaranja , počeo da meša sa istinom.
Bio je svestan da je nekada davno, kao u nekom drugom životu, bio stvarno srećan. Čak veoma srećan. Da je sve izgubio. I više od toga, više od onoga što je imao. I da je bolelo. Neizmerno. Neprestano. Da je bolelo van vremena, van prostora. Predugo, presporo. Da je krenuo da hoda bez razmišljanja, tražeći u tome otupelost. Sada, kada ju je imao, povremeno je žudeo za nečim više. Ali ti periodi su bili retki, i kratkotrajni. Obično je bio zadovoljan onime što ima, koliko god to nemoguće zvučalo. Ne zadovoljan, onako kako smo to ti ili ja kada nam dođe to osećanje, nego nekako prazno, kao da mu je dovoljno to što ima. Sve u svemu, nije bio ni tužan ni srećan. Nego, nekako, poniren, kao neko ko čeka, a ne veruje da postoji nešto što će doći, nego čeka, samo da bi popunio prazninu u vremenu. Da, to je ta reč, jedina koja ga potpuno i pravilno opisuje. Pomiren.
Pomiren sa time da je čovek bez nada, snova. Ili tačnije, biće, jer je čovek prestao da bude kad je prestao da se nada. Onaj ko se ne nada ničemu, ne može se nazvati čovekom.
Znao je on da ne može doveka biti tako. Nakada je, u tom, prošlom životu čuo da je sreća promenljiva i nestalna, i to je iskusio na svojoj sopstvenoj koži. U teoriji, pretpostavljao je da će se i njegova šetnja prkinuti, ali, iskreno rečeno, nije očekivao da se to desi pre smrti.
"U odredjenom trenutku svoga postojanja gubimo kontrolu nad sopstvenim zivotom i prepustamo se sudbini. Eto, to je najveca laz na svetu."
Be yourself. That's one thing no one can better than you.
Ponekad njace
Okupa se u prasini
Ponekad
Onda ga primetis
Inace
Vidis mu samo usi
Na glavi planete
A njega nema