Dogodilo se davno u budućnosti

Maštovite priče naših članova

Moderator: Earvena

Dogodilo se davno u budućnosti

Postod PadanFain u Ned Sep 14, 2008 7:10 pm

Zdravo ljudi, zanima me što mislite o sljedećoj pričici? Ona sama dio je nečega većeg, pa skoro ništa nije objašnjeno i kraj je jako otvoren. Ali, da li priča po vama zanimljivo teče, da li vas zaintrigira za nastavak?

-----------------------------

Dogodilo se davno u budućnosti

Dijete se igralo u pješčaniku sa ostalima. Otac ga je dignuo u zrak i igrao se s njim. On je bio impozantna osoba, sa svojim gustim brkovima i kozjom bradicom. Ležerno obučen. Velik čovjek, ali dobronamjeran.
Kako su se igrali, djetetu je ispala loptica. Koja je ostala stajati u zraku. Odjednom, svi ovi ljudi, i zaista cijeli svijet, ostali su stajati, sjediti ili ležati nepokretni i nesvjesni ovoga trenutka, trenutka koji se odvijao izvan vremena.
Spodoba je promatrala scenu sa interesom. Sebe je zvao Azmodean. Njegova vrsta nije trebala imena, jer nisu bili individue. Svi su bili dio jedne kolektivne svijesti, jer što je znao jedan, znali su svi. Nije bilo privatnosti.
I mrzili su to.
Ali svejedno, uzeo je ime. Ljudsko ime, pomislili su svi istovremeno. Nije bio jedini sa imenom. I drugi dijelovi svijesti su se imenovali. Agamemnon. Alistair. I ostali. Ali sve bez svrhe. Nema privatnosti. Nema individualnosti. Nema smisla.
Kako je zavidio ovim malim spodobama, ovim beznačajnim ljudima koji su živjeli u svojem malom svemiru, nesvjesni da postoji nešto više, nešto što se ne može vidjeti ni oslušnuti.
Naravno, uvijek postoje iznimke. Ljudi koji su, iako beznačajni kao zrnce pijeska u pustinji naspram Azmodeana, opet pomaknuti od svoje „stvarnosti“. Takve individue oni zovu genijalcima, bolesnicima, psihopatima. Luđacima. Ali oni osjete, oni su u dodiru sa višim razinama postojanja. Sa nama.
Kod takvih osoba, granica je najtanja. Preko njih se može prodrijeti u njihov svijet, makar na samo određenim mjestima.
Vratio je svoju pažnju na scenu ispred sebe. Postojao je razlog zašto je došao baš ovdje. Čovjek ispred mene je drukčiji. Kao da ne pripada ljudskome svijetu. Anomalija.
Malo je toga što Azmodean nije znao ili mogao, ako se gleda iz ljudske perspektive. Znao je reći smisao života. Mogao je objasniti antimateriju i zašto je ona bitna za postojanje pojma kao što je vrijeme. Ali nije znao ništa o ovome čovjeku. O njemu i o onom drugome.
Osjetio je bol. Umor. Glad. Znao je da mora poći. Prestao je koncentrirati svoju energiju u ovaj trenutak.
Osjećao se umorno, ali znao je da odmor neće nikada doći. Samo ljudi mogu sanjati, samo se oni mogu odmarati.
Kako ih je mrzio.
Kao biće od čiste energije, nije zahtijevao hranu. A opet se trebao uzdržavati, na jedini način na koji je znao i mogao. Krenuo je u potragu…

Najednom je svijet oživio, potpuno nesvjestan ovoga što se dogodilo. Loptica je pala na pod, a svi ljudi su nastavili hodati i pričati kao da se ništa nije dogodilo.
Svi ljudi, osim dvoje.

Soba je imala mekane, bijele zidove. Jedina žarulja visjela se sa stropa bacajući slabo svjetlo po maloj sobici. Svako malo je zatreperila. Na običnoj drvenoj stolici sjedila je osoba dugačke kose i velikog čela. Zvao se Nikola i na sebi je imao košulju jako dugih rukava, a ruke su mu bile zavezane iza leđa. Gledao je svom „doktoru“ u lice i pokušavao mu objasniti situaciju. Nije mu išlo baš najbolje.
Nikola je imao problem u tome što već dvije godine nije imao potpunu kontrolu nad svojim tijelom. 'Oštećenje mozga', rekli su. Mala crna mrlja na svakom snimanju na koje sam išao, uvijek na istom mjestu. Isprva su mislili da je tumor, ali ubrzo su odustali od te teorije. Nije se mijenjalo, nije uzrokovalo zdravstvene probleme. Osim što nije mogao govoriti, naravno. I što je slinio svako malo. I što se nije mogao samostalno kupati i ići na wc. Kako ponižavajuće. Ovi doktori stvarno imaju čudnu definiciju zdravstvenih problema. No, vjerojatno su mislili na to da mu život nije u neposrednoj opasnosti, dok god ima pristup svakodnevnoj njezi.
Daleko od toga da se nije mogao kretati. Bio je snažan, mlad. Ali događalo mu se da mozak kaže desno, a tijelo da mu ode lijevo, ili da mozak kaže svrbi me nos, a desna ruka udari čuvara u lice. Zbog toga eto, luđačka košulja.
Nije bio ni lud, jer razmišljati je mogao normalno, bio je svjestan svega što se događa oko njega, ali nije mogao utjecati na to i to ga je iritiralo.
Ali danas bi se moglo nešto promijeniti i to na bolje, nadao se. Sve je bolje od ovoga. Iza doktora, u sobi su se pojavila dvojica ovećih likova gurajući ležaljku, na koju su tada Nikolu polegli i zavezali. Nije se bunio dok su ga gurali kroz uske, prljave hodnike i dok je doktor cijelo vrijeme bio kraj njega, zabrinuto ga gledao. Naposljetku su ga uvezli u šok sobu.
Znao sam da će se ovo dogoditi jednog dana. Samo se nadam da će pomoći.
Na glavu su mu stavili elektrode i pustili struju.
Najprije užasna, neprekidna bol. Zatim olakšanje. Na kraju, crnilo.

Probudio se na poznatoj stolici u već poznatoj sobi. Pred njim je stajao poznati doktor san naočalama. Zanima me koliko sam vremena bio u nesvjesti.
„Dva dana. Već smo mislili da se nećeš probuditi, a nismo ni znali hoće li uopće biti ikakvog napretka.“
Smrznuo se od iznenađenja. Nije očekivao reći svoje misli naglas. Jedinstvena prilika!
„Doktore,“ rekao je promuklim glasom, kojim dvije godine nije progovorio koherentnu rečenicu. „Slušajte me. Mo-„
Doktor je naglo ustao kako je sjedio na stolici, koja je pala na pod. „Razumiješ me! Uspjeh!“ Bio je ushićen. Tada je shvatio da praktički skače na mjestu i prisilio se da sjedne. Ali u očima mu se još uvijek vidjelo ushićenje. „Imam toliko pitanja za tebe, ali svjestan sam da moramo polako. Još si slab i sve ti je ovo sigurno čudno…“
„Ne doktore.“ Opet taj promukao glas. Kako čudno, čuti se napokon nakon toliko vremena. „Ovo neće dugo trajati, a morate znati što ja znam. I onda to prenijeti drugima. Da se pripremite. Slušajte me!“
Ali u očima mu je vidio nevjericu, razočaranje. Neuspjeh.

Neuspjeh, pomislio je doktor Luka. Napokon malo napretka, samo da otkrijem da je jednako lud kao i prije. Ni ova eksperimentalna terapija nije proradila. Ali hej, bolje išta nego ništa.
„Smiri se, sve će biti u redu… zapravo, ne znam ni kako se zoveš. A ovdje si već dvije godine“
„Nikola, doktore. I nemojte mi patronizirati. Molim vas, pustite mi da nešto ispričam. Osjećam da uskoro opet neću biti u mogućnosti.“
Sad je bio na Luki red da se malo zamisli. Ovaj eksperiment prespojio je Nikoli centar za govor u mozgu da bi mogao normalno komunicirati. Nešto kao bypass. Nova, eksperimentalna tehnologija. Istina, imala je vremensko ograničenje, nakon kojega će se mozak resetirati i vratiti u 'normalu'. Ali kako je to Nikola znao?
Slučajnost, samo to. Kako je već postigao neki napredak sa pacijentom, neće pustiti da mu to isklizne iz ruku. Iskoristiti će priliku najbolje što može. Uostalom moj pacijent je ljudsko biće.
„Hajde Nikola, ispričaj mi što želiš.“
„Možete me odvezati? Ovako se ne mogu koncentrirati.“
Ako ga odvežemo i bude agresivan, samo ćemo ga nakljukati sedativima. A i čuvari su mi blizu. „Naravno.“ Kimnuo je čuvarima.
Gledao je kako potpuno odvezani Nikola sjeda na pod, u lotusov položaj, ruke na koljenima. Gledao ga je kako pet minuta sjedi mirno i nepomično, duboko dišući.
„Jesi li dobro?“ Upitao ga je. Nema odgovora. Nije mu dobro. Pokazao je čuvarima da ga uhvate za ramena, vrate u stolicu.
U tom trenutku Nikola je uzdignuo glavu i otvorio oči. Koje su mu bile potpuno bijele. I kao da su gledale ravno u Luku i prodirale mu u dušu. Sve je izgledalo kao iz horor filma. Ima napadaj. A za sve sam ja kriv! Zašto sam mu dopustio!
Krenuo je signalizirati asistentu da ubrizga Nikoli sedativ, ali u tom trenutku shvatio je da svi stoje mirno, nepomično. Jedino Nikola, sa svojim čudnim očima, bio je animiran. Nikola, i ja. Ali još dok je to pomišljao, shvatio je da se ne može micati. Paraliziran.
A Nikola je otvorio usta.
„A SADA, ČUTI ĆEŠ MOJU PRIČU!“ rekao je tiskanim slovima.

Azmodean je našao prolaz. Počeo se koncentrirati i slati svoju energiju kroz procjep. Sada, Rat započinje. I biti će gotov prije nego i počne! Ljudi neće znati što ih je snašlo.
Invazija je započela.
The Golden Crane flies for Tarmon Gai'don!
Korisnikov avatar
Član
Član
 
Postovi: 142
Pridružio se: Ned Mar 30, 2008 8:35 pm

Povratak na Priče

Ko je OnLine

Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 1 gost

cron