Uopšte nije smiješno da u gomili Milošâ, Stefanâ, Marijâ, Bojanâ... bude i Legolas ili Feanor ili Elentári (što da ne, baš je krasno žensko ime), čak šalje vrlo dobru poruku o valjanosti različitosti i nevaljanosti jednoobraznosti i granica koje postavlja malograđanska ili uskogruda oslijepljena sredina naučena da sluša uputstva i poštuje zakone i običaje („zaboga, smiješno je, preneobično je, ne ide, nije u duhu jezika...!“ — a zašto je smiješno, šta ga čini smiješnim; to što nije isto nego odudara?). Zašto ono što odudara po defaultu mora biti smiješno i preneobično? Uopšte ne mora; ja mislim da je baš ono što je isto i što je „po standardu“, dakle sasvim odgovarajuće i obično, zapravo glupo i tupavo. Kao ovce stalno slušamo neke više zakone i pratimo neke uobičajene norme, umjesto da budemo svoji i originalni, zar ne mislite tako?
