Zemlja sumraka I deo:
-pocetak mraka-
Glava II:
-Sumrak-
Osam godina mraka. Malik se ne seca kada je poslednji put imao razlog da se smeje. Jednim trenutkom, jednim zatreskom zemlje nestala je njegova sreca i sreca celog njegovog naroda. Posle one kobne veceri sve sto je ikada bilo vredno u toj nekada slavnoj zemlji, sada je zaboravljeno. Cak i njeno ime. Sada se ta zemlja zvala...Zemlja Sumraka. Tako su je zvali njeni stanovnici, i svi drugi koji su ziveli oko njih. Prostirala se do pet mora, imala jos uvek i red i poredak, narod je bio posten i zemlja je funkcionisala. Ali njihova istinska sreca, istinska sloboda...bila im je oduzeta. Bili su ocajni.Osam godina mraka. Sunce u ovoj zemlji vise nije izlazilo. Ljudi su se okrenuli staroj religiji davno zaboravljenoj. Poceli su se moliti ponovo starim bozanstvima, zvezdama. Zvezde su bile jedina nada tom napacenom, lakovernom narodu. Verovali su da ce sunce biti privuceno nazad lepotom zvezda. One su im bile i jedini nacin da razlikuju dan od noci. Danju video se samo mesec, koga su oni proklinjali, govoreci: "Ne trebas nam ti, vec tvoj brat, Sunce."Ali nocu...nocu su se videle i one. Njoh su slavili, i postovali. Car Malagej je posle velikog pomracenja proglasio godinu zalosti gde je narod svaki dan molio zvezde i njihova dva staroreligijska bozanstva da im vrate sunce. On u to nije verovao. Morao je dati narodu razlog i povod da se nada. Svoju je vojsku poslao u sve krajeve zemlje da nadju bilo kakvu pomoc i odgovor na ovo prokletstvo. Medjutim...nista. Pocela je jedna potpuno nova era. Narod je poceo slaviti druga bozanstva, priredjivao odredjene praznike i ponasao se cudno, divlje..."U ocima im vidim ocaj, Malice sine moj." ,rekao je jedne noci pod zvezdama svom Maliku. "Ne znam koliko jos mozemo ziveti ovako. Bez useva, bez zivota...Magija nas nece zauvek odrzavati. Treba nam sunce. Treba nam zivot. Od kad nema tvog starog ucitelja, ne postoji niko ko me moze posavetovati bez zlih zelja u zlom vremenu. Ovde svi traze sopstvenu dobrobit na racun tudje nesrece. Takav je postao ovaj narod. I ne krivim ih. Ali sada Malice...Sada spremaju nesto najcrnje. Oni hoce u rat!" Malik je gledao bledo. Nije verovao u to sto cuje. Njihova je zemlja bila mirna i postena od kad je sveta i veka i nikakav sumrak to ne bi trebao promeniti.Ali, narod tako nije razmisljao. Rekli su da ce car izgubiti vlast ne dopusti li odlazak u rat na Dan zvizduka. Dan zvizduka bio je jedan staroreligijski dan kada je vrhovni carobnjak zvizdukom prizivao jedno od dva bozanstva, Krvozednog psa...On je predstavljao nasilje. Taj dan sada je padao na zavrsetak osme godine mraka, na Malikov rodjendan. Ponovo se Safirine reci ispunjavaju. "Njegov ce dan rodjenja biti nesreca njega i svih drugih." Ocekivalo se krvoprolice. Malik je poceo umisljati kako je sve njegova krivica, kako bi bilo bolje da se nije rodio. Medjutim, car svoju mudrost nije odbacivao tako olako. Radi dobrobiti zemlje i poretka u njoj nije smeo odbaciti vlast zabranom rata. Morao je da deluje nekako. Ali kako? Zadnje zrno peska u satu njihovog vremena polako je dolazilo na red da istekne i sa sobom povuce ogromne zrtve. Car je imao jednu poslednju ideju. Nimalo sigurnu, nimalo bezazlenu. Po mnogima ovaj bi plan vodio u sigutnu smrt. Ali car nikoga nije pitao za savet. Nije mu trebao jer je znao da je to jedini i poslednji nacin. Moralo bi da se odradi u tajnosti. Car je znajuci to svoj tajni plan poverio svom najodanijem podaniku i sada vec najsposobnijem ratniku, svome sinu, Maliku. Malik se razvio u najboljeg ratnika cele Zemlje Sumraka i bio vrlo domisljat i sposoban. Sada je ovaj mladi momak punio 16 godina. Kroz sedam dana, na njegov rodjendan ici ce se u rat. Malagej je prizvao svog sina sebi i ispricao mu o planu koji je poslednja sansa za njihovo spasenje. Car je sedeo mirno. Malik je prisao, svom ocu poljubio prsten i kleknuo pred njega, kao sto je od starine obicaj za princevsko ponasanje prema svom ocu. Medjutim, car ga podize i rece: "Sada cemo, sine moj, ja i ti da izbegnemo obicaje jer sada se gledamo kao jednaki, jedan drugom ravni."Malik je bio zacudjen. Malagej je nastavio: "Ovaj zadatak mora izvrsiti neko cija lojalnost ovoj imperiji nije ni pod kakvom sumnjom. Posto ja takvog, osim tebe ne poznajem od kad tvog starog ucitelja nema, a ja nemam srca da svog sina saljem u smrt, tvoj ce zadatak biti da takvu osobu vrednu zrtve za svoju zemlju, nadjes." Malik pocrvene od srama i besa. Drhtao je. Sede na stolicu taj mladi momak koji je vec uveliko imao viteski izgled i pojavu, i sada mirno progovori: "Ti kazes da me gledas kao sebi ravnog, a onda mi ne das u ime tvoje i ime ove carevine pokazati cast?! Ne postoji zadatak koga moj zivot nije vredan, niti tvoja ljubav koja moju duznost moze da prevazidje! Idem oce, a ti daj blagoslov ili ne. Ovde jesmo ravni. Ovo je moja odluka, moja cast, moj zivot na zrtvu!" Malagej zaplace. Nije mu bilo pravo. Svestan je car da je sinu dao rec kojom ga je obescastio. "idi sine, imas moj blagoslov i svu moju pomoc. Ovo jeste tvoja cast. Sada si vitez Plave kule!"