Dioniz (bog vina i vinogradarstva, zaštitnik vinogradara)
(grč. Dionysos, Bakhos, lat. Bacchus – sin Zeusa i Semele, kćerke tebanskog kralja Kadma)
Rodio se u gradu Tebi, možda i u Naksosu, Kreti, Elidi, Teosu ili Eleuteri. Podrijetlo mu je dosta zamršeno i spetljano, a kada je trebao da se rodi ljubomorna božica Hera odlučila ga je ubiti. Hera je posjetila njegovu majku prerušena u staru dadilju i nagovorila je da Zeusa zamoli da joj se pokaže u svoj svojoj moći i veličanstvenosti. Zeus, stari razvratnik, da li što nije mogao odoljeti čarima Semele ili u svom samoljublju, ispuni želju Semele. U sjaju munji i praćen tutnjavom gromova on se pokaže nad Tebom svojoj ljubavnici. Međutim, baš kako je Hera i zamislila, jedna munja zapara nebom i pogodi kraljevsku palaču u kojoj je živjela Semela. Semela u smrtnom strahu rodi nedonošče koje je trebalo umrijeti, ali sada se umiješa Zeus. Svoju ljubavnicu prepušta ljudskoj sudbini, ali okolo svog sina podigne zid gustog bršljana koji malog Dioniza zaštiti od vatre. Kad se vatra stišala, Zeus izvlači malog Dioniza i zašiva ga u svoju butinu, da se do kraja razvije i rodi normalno. Kada se Dioniz «rodio drugi put» Zeus ga je povjerio bogu Hermesu. Hermes nije imao ženu, a kako je kao skoroteča (glasnik) bogova bio stalno na putu nije mogao odgajati malog Dioniza. Stoga Hermes dijete preda Ini, sestri Semelinoj, ženi orhomenskog kralja Atamanta. Kada je Hera doznala za to, ona na Atamanta pošalje ludilo, ne bi li on u napadu ludila ubio maloga Dioniza. No, Atamant je pobio samo svoju djecu i ženu, a u posljednji trenutak Hermes je zaštitio Dioniza. Sada Hermes malog Dioniza predaje Nimfama koje ga skrivaju u dubokoj pećini gorja Nisa. Nimfe oko ulaza zasade guste redove vinove loze i uspijevaju nadmudriti Heru, te odgojiti maloga Dioniza usprkos svim Herinim smicalicama i podvalama. Dioniz kao mladić otkriva vino i njime opija nimfe i satire, a prve sadnice vinove loze poklanja i ljudima. U znak zahvalnosti za gostoprimstvo Dioniz poklanja vinovu lozu atenskom pastiru Ikariju, te ga poduči kako od grožđa dobiti vino.
Međutim, u početku ljudi nisu odmah prihvatili Dionizov kult. Dok su jedni s oduševljenjem uživali u vinu, drugi su bili žestoki protivnici toga uživanja. Tako je trački kralj Likurg s bičem (korbač) pokušao Dioniza istjerati iz svoje zemlje, ali je za to platio sljepoćom, a kasnije i nasilnom smrću. Tebanski kralj Pentej mrzio je Dioniza zato što je ljude svojom veselom naravi i druželjubivošću odvraćao od misli na mnogo važnije stvari kao: rat, odricanje, samoprijegor, žrtvovanje i slično. Naravno i on je za tu mržnju skupo platio. U Argu Dionizu su se suprotstavile žene koje su predvodile kraljeve kćeri. No, one su kasnije svoju hladnu trezvenost zamijenile mahnitošću, pa su se međusobno poubijale. Na svojim veselim putovanjima Dioniz je svuda sretao svoje stare i nove protivnike i neprijatelje koji su mu nanosili bezbrojne nevolje i probleme, ali ih je on sve svojom veselošću i bezbrižnošću dovodio skoro do očaja. Jednom su Dioniza uhitili tirenski gusari i zamijenivši ga za kakvog kraljevskog sina nadali se bogatom otkupu. No, Dionizu postane dosta tih ljudskih gluposti i on se pretvori u razjarenog lava, a gusarska lađa u trenutku zaraste u vinovu lozu. Preplašeni gusari poskaču u more, (osim kormilara, koji je pošteđen jer je jedini bio za to da se Dioniz pusti na slobodu), a Dioniz ih pretvori u dupine. Napokon ljudi su prihvatili Dioniza kao moćnoga boga, a njegovom daru, vinu, prepuštaju se, evo, sve do naših dana.
Stari Grci Dioniza su štovali još i kao zaštitnika voća i slatkog grmlja (kupina, trnina, malina…) kojima je on davao svježinu i sočnost. Budući da vinogradarstvo i voćarstvo iziskuju veliki trud i marljivost, Dioniz je tako postao začetnik tih vrlina. Koliko truda i znoja lica svoga treba da bi od grožđa postalo vino, vjerujte Athumanunh jako dobro zna. No, na kraju, vino ljude oslobađa svih muka i briga, osvježava duh i tijelo, tjera ljude na druženje, zabavu i ljubav, umjetnicima omogućuje zamah stvaralačke energije, ali samo pod jednim uvjetom! Uvijek se treba pridržavati Dionizove zapovjedi i Athumanunhove upozorbe: - meden agan – ničega previše.
