od Južnjak u Čet Feb 23, 2012 6:43 pm
Interesantna tema, koju ja lično volim da raspravljam.
Odmah ću reći, ne, ne verujem ni u stvaraoca, niti u boga, a najmanje u crkvu.
Sad, trebalo bi razlučiti postojanje boga i postojanje crkve.
Crkva je po meni najveća kriminalna organizacija u istoriji, koja je vođena od strane lopova, ubica, lažova i raznih probisveta. Crkva odn. organizovana religija je odgovorna za mnoge ratove, proganjanja, genocid i ostala nedela koja su se javila tokom ljudske istorije. Istina, nisu svi crkveni ljudi zlotvori, daleko od toga - ali su većina prosti demagozi. Sama religija koju crkva propoveda je bazirana na pričama za koje ne postoje dokazi, ili ne postoje u odgovarajućem obliku. Crkva je tokom svoje istorije osporavala i opovrgavala niz tehnoloških napredaka i naučnih tvrdnji koje su se kasnije pokazale kao tačne i korisne, da bi kasnije ta otkrića pripisala sebi i Bogu, što je više nego licemerno.
Sve u svemu, svi propovednici monoteističkih religija i organizacije koje to podržavaju su dobrim delom odgovorne za mnoge svetske probleme, kako prošle, tako i trenutno.
Drugim rečima, ja ne podnosim crkvu, bilo katoličku, pravoslavnu, evangelističku ili koju već, kao i ostale religije koje se potekle iz Izraela. Svaka je na svoj način donela više zla nego dobra. Nesumnjivo je da su ovakve forme organizovanih religija pomogle ljudski razvoj u nekim aspektima, ali kao što rekoh, verujem da je više zla nego dobra doneto.
Sve je to ljudska priroda.
Dakle, ako mene pitate, ovakav oblik organizovane religije treba zabraniti - ali to ne znači da treba zabraniti veru. Ako neko veruje u Boga, ja nemam ništa protiv toga, ali imam protiv crkve, iz gore navedenih razloga. Ovo nekome može delovati nelogično, ali to je u suštini korektno viđenje, koje mnogi podržavaju.
Što se tiče boga, i njegovog postojanja - ni za to nemamo dokaze. U slučaju hrišćanstva, Biblija je jedan prilično nepoverljiv izvor informacija koji ne može da se uzme kao čvrst dokaz. Biblija nije sa neba pala, napisali su je ljudi za svoje interese, koji su se tokom vremena menjali, pa je i došlo do raznih ispravki i promene u istoj. Tako da Biblija nije nikakav dokaz postojanja ičega, sem bogate ljudske mašte.
U samog boga, rekoh, ne verujem. Bog odn. bogovi, su od davnina najlakši način da se objasni ono što nam je nepoznato i neshvatljivo, ali to ne znači da je to tačan pristup. Nemamo čvrstih dokaza za postojanje boga, bilo onakvog kakvim ga prikazuje crkva ili kao jednostavnu stvaralačku silu. Naravno, nemamo ni dokaza protiv toga da neka stvaralačka sila postoji, ili je postajala, ali nismo obavezni da verujemo u to ako ne želimo. To je stvar ličnog izbora.
Samo prikazivanje Boga, konkretno hrišćanskog, je prilično negativno - biće koje je toliko umišljeno i sebično da je stvorio ceo univerzum za sebe i između ostalog stvorio ljude samo da bi iste mučio večno ako ne padnu na kolena pred njim i njegovim ograničenjima. Kompleksi?
Protiv takvog bića bi se svakako trebalo pobuniti i ni pod kojim slučajem ga obožavati.
Na sreću, ja verujem da će se, kroz više decenija ili vekova, organizovane monoteističke religije nestati, kao što su politeističke nestale pre njih (politeističke su u mnogo čemu bolje od monoteističkih, ali to je druga priča). Ovo naravno važi za zemlje i narode gde je dostignut određeni stepen intelektualnog i naučnog razvića, kao i stepen civilizacijske razvijenosti.
Za kraj bih dodao jednu malo progresivniju ideju o postojanju bogova - jednu koja je, ako mene pitate, mnogo logičnija od one koju crkva nudi. Dakle, u pitanju su bogovi, ali ne bogovi kao stvaralačka sila. Ideja je u suštini naučna fantastika, ili samo fantastika, i nije originalna niti sveža, jer se provlači kroz književnost i fikciju već duže vreme, ali smatram da je vredna pomena.
Dakle, u ovom beskonačnom kosmosu, mi ljudi smo prilično sićušna i nebitna stvorenja, koja još uvek nisu dostigla svoj puno potencijal. Postavlja se pitanje - da li smo sami?
Ako krenemo od pretpostavke da nismo jedina inteligentna bića u kosmosu (ako tako možemo sebe da nazovemo), možemo zaključiti da je za ovih 13 milijardi godina postojanja univerzuma mi sigurno nismo prva bića koja su ovoliko daleko napredovala. Moguće je da su tamo negde neka bića, daleko superiornija od nas, davno razvila do krajnjih granica, usput ne uništivši same sebe (što je prilično teško, kako se čini) i da su samim tim postala neka vrsta bogova odn. kosmičkih sila u univerzumu. Ovaj deo vuče paralelu sa mnogim stvarima iz oblasti fantastike, i spominje se u mnogim delima raznih autora, kao kod Lavkrafta ili Klarka npr. ili u ostalim oblicima fikcije, mada nije teško zaključiti da je tako nešto relativno moguće.
Organska stvorenja -> biomehanička -> mehanička -> čista energija -> ?
Ovakav vid evolutivnog puta nije teško zamisliti. Dostizanjem te neke vrhunske tačke razvoja, određena bića bi postala prava kosmička sila, možda i moćnija od raznih astronomskih pojava. Pravi bogovi, u pravom obliku. Bića pored kojih su stvorenja kao ljudi neuporedivo inferiornija.
Sve je ovo ideja ili teorija, u suštini, meni lično zabavna. Ali, kako je to samo teorija, ne treba je gledati kao išta više od toga - što mnogi rade, nažalost, na pogrešne načine i u pogrešne svrhe (Ancient Aliens npr.). Sve u svemu, mislio sam da je vredno pomena.
The god of man is a failure
Our fortress is burning against the grain of the shattered sky
Charred birds escape from the ruins and return as cascading blood
Dying bloodbirds pooling, feeding the flood
The god of man is a failure
And all of our shadows are ashes against the grain