Postoji već slična tema, "Scene za pamćenje" (a ja lično uglavnom najbolje pamtim one tužne; potkrade se i koja eksplicitna

), ali dobro, ova je specijalizovana. Dozvoljavam.
Prve koje mi padaju na pamet:
1.
"... moraćemo... moraćemo da nađemo kamenoresca koji ga dobro pamti..." by mestar Luvin Brenu i Rikonu, nakon što stigne ranjeni gavran sa vestima iz Kraljeve Luke.
2.
"Kada sunce izađe na zapadu i zađe na istoku", reče ona tužno. "Kada mora presuše i vetar ponese planine kao lišće. Kada mi utroba zaceli i ponovo začnem zdravo dete. Tada ćeš mi se vratiti, sunce moje i zvezde, ne pre."
Nikada, ječala je tmina, nikada, nikada, nikada.
Ovo
nikada, nikada, nikada me podseća na bajku
Mala sirena i dijalog između sirene i veštice:
"... Zar baš ništa ne mogu da učinim da bih stekla besmrtnu dušu?"
"Ništa! Osim ako te neki čovek zavoli toliko, da mu budeš više i od oca i od majke, da sve njegove misli budu tebi posvećene, da svu svoju ljubav tebi pokloni... Ali, to ne može biti!"