od Nemini u Uto Nov 15, 2005 1:07 pm
Lanisteri...
Možda bi najpametnije bilo da se uzdržim o pisanja na temu Lanistera, bar dok ne pročitam Džejmijeva i Serseina poglavlja u ffc, ali su me Margi i Azizam povukle za dugački jezik i prste... Čini mi se da Martin nigde nije pokazao svoje majstorstvo u psihološkom nijansiranju likova kao kod nesrećne dece Tivina Lanistera, čoveka koji je nadigrao tri kralja, i na vrhuncu svoje moći doživeo da ga u nužniku ubije rodjeni sin. Ali, onaj koji je celog života verovao da ljudskim postupcima upravljaju samo koristoljublje i strah, morao je da najzad plati glavom za saznanje tako jednostavne istine da u čoveku postoje stihijne sile kojim se ne da do kraja upravljati, i da ljudi ponekad rade bezumne stvari, više ne vodeći računa hoće li,u krajnjem ishodu korist biti veća od štete po njih.
Elem, tri lavića odrasla su praktično bez majke, u ledenoj senci svog moćnog oca, koji je za njih otelovljenje istine da nema sredstva koje ne bi opravdalo cilj. Očigledno je da se oni Tivina, i to s pravom, plaše, i mada se trude da neprijatne nametnute dužnosti, ako je moguće, zaobidju, u celini su svi njegove poslušne figure. Zato nimalo ne čudi amoralnost koja se, u manjoj ili većoj meri, zapaža kod svih njih, jedna vrsta moralnog slepila koja potiče iz vrlo rane spoznaje da se svet deli na dobitnike i gubitnike, na moćne i slabe, i da je najveće dobro ono sopstveno.
Samouvernost, ponositost i cinizam takodje su prisutni u svima njima, jedino što je kod Tiriona negativni efekat tih osobina preobražen, i znatno umanjen. Ali, čak i takav Tirion, koji je što zbog svoje mladosti, što zbog svog fizičkog izgleda, dugo ostajao po strani od političkih planova svog oca, i koji se odbačen od najbližih, na sreću okrenuo knjigama i kurvama, svojim postupcima više puta otkriva da je i sam pravi Tivinov sin, pri čemu je najupečatljiviji primer ubistvo pevača koji pokušava da ga ucenjuje zbog veze sa Šai. A taj Tirionov čin predstavlja zgodnu paralelu sa postupkom njegovog starijeg brata koji se, prethodno takodje nije ustručavao da žrtvuje jedan život zarad prikrivanja svoje incestuozne veze sa sestrom.
Izmedju ubistva pohlepnog pevača i pokušaja ubistva osmogodišnjeg Brena Starka, postoji, naravno, a world of difference, ali je u samoj suštini posredi isti prezir prema drugima, ista neosetljivost prema vrednosti ljudskog života, koja može da se rodi samo u dušama onih koji, u svom najmračnijem uglu, preziru sami sebe, ma koliko i sebe i druge ubedjivali u suprotno. Strašna rečenica „ things we do for love“, kako je Margi lepo primetila, potpuno je iskrena, zastrašujuća u svojoj jednostavnosti i skriveni je motiv oba ubistva. Tivinovi sinovi su, naime, u istoj potrazi za ljubavlju i afirmacijom, jedino što onaj lepi i visoki voli da veruje da je sve što mu je potrebno rodjeno sa njim i u njemu, dok je kod kepeca upravo obrnuto. Džejmijeva bezosećajnost čak i prema rodjenom sinu, u trenutku dok dečak pred njim leži mrtav, kao i činjenica da pred svojim mrtvim detetom vodi ljubav i to na oltaru obredišta, otkriva njegovu skamenjenu, retardiranu emocionalnost koja odgovara Tironovom fizičkom izgledu. Kontrast koji pri tom postoji izmedju njegove telesne lepote, tu nakaznost samo dodatno ističe i čini još uočljivijom, baš kao što kod Tiriona taj proces funkcioniše u obrnutom smeru.
Ali je, do sada, za mene najuzbudljiviji trenutak čitavog serijala bio razgovor koji su u tamnici u Brzorečju vodili Kejtlin i Džejmi, a u kojem se Džejmi otkriva do poslednjeg dna. Njegova otvorenost, potpuna ravnodušnost i odsustvo moralnog stida pružaju nam zastrašujući uvid u jednu ličnost koja ne ume da uvidi značenje svojih postupaka. Pravo da vam kažem, ne sećam se da sam u nekom delu, ako izuzmem Dostojevskog, naišla na tako razgolićenu bedu ljudskog bića. U Džejmijevom otvorenom prkosu Kejtlininim vrednostima, oseća se gorda usamljenost čoveka koji se izdigao iznad ljudskih zakona i poimanja dobra i zla, smela i zadivljujuća, ali nam Martin ubrzo pokazuje da sva moć onoga koji je tvrdio da „Ne postoji niko kao što sam ja. Postojim samo ja.“, počiva na njegovoj desnoj šaci (koju mu, ironično, odseca očev najamnik), to jest na njegovoj upotrebnoj vrednosti. Tim je uzbudljivije posmatrati kako se jedan takav čovek preobražava, pri čemu je prvi akt tog „Džejmija u nastajanju“, koji se vratio da bi spasao Brijenu, opiranje Tivinovoj želji da napusti gardu.
I tu, se na kraju ovog predugačkog posta, ponovo vraćamo na priču o...časti. :radojica: Ta čast Lanistera kojoj su se i on i Tirion s pravom izrugivali, (pri čemu se Džejmi izrugivao samoj ideji časti kako je shvataju Ned Stark, Brijena, Beli Bik i njima slične budale, uveren da tako nešto ne postoji), presudila je Serseinom ljubavniku i Kraljeubici, poslušnoj figuri velikog igrača Tivina. U trenutku kada je smogao snage da ocu kaže da više ne želi da mu visokorodjene gospe govore kako je njegova čast sranje, konačno je prešao liniju koja odvaja dobro od zla. Biće samo ono što sam napišem, kaže gledajući u Belu knjigu.
Jedva čekam da vidim šta mu je namenio Martin!
severe and puritanical