Negde daleko daleko, mnogo dalje od veselih malih sektaša negde na severozapadu na vratima barake Narednika Krompira pisalo je:
"Na odmoru sam. Mleko ostavite pored vrata za mačke."
A SAD NEŠTO SASVIM DRUGAČIJE
DEO X
DRUŽINA VIJETNAMACA
Vetrić je hujao. Cvetići su cvetali. Sunce je sijalo.
Jedno malo nama potpuno i sasvim nepoznato stvorenje posmatalo je grupicu stanovnika Donjih Hobića. Mislilo je o tome kako su bucmasti i puni proteina. Stajalo je ispred svoje pećine, srećno svojim životom i bivstvovanjem, sanjalo je o proždiranju maleckih zalogajčića koji su prolazili u tom trenutku putem, nedaleko od pećine. Taman kada se spremalo da uzme svoju vernu batinu-sa-ekserom-na-kraju začulo je čudan zvuk. Jer to je zaista bio zvuk, i zaista je bio čudan. To je bio onakav zvuk kakav bi nastao kada bi vam neko zario sekiru u levu lopaticu. Onomatopeja je nemoguća, osim ako ne upotrebite izrazito deformisanu mešavinu od *čvok* i *krlj*. I naposletku *puc*. Stvorenje zbunjeno ovim fenomenom se okrenulo. Iza njega stajala su dva mračna stranca mračnih misli i dela. Bili su čupavi i neobrijani ali u svojoj pojavi nadasve veličanstveni. Odjednom ga je zabolelo nešto u predelu lopatice te je vrisnulo i počelo da stenje:
"Ah! Dušmani! Z-zašto?"
Jedna prilika progovori mirnim tonom:
"U pravu si, Miliowiliče, druže stari, taj zvuk je doista čudna tvorevina prirode. A i ova spodoba je toliko patetična da ne zaslužuje nijedan pridev."
Druga prilika joj odgovori:
"Slažem se Šumare ali ajde više izvuci tu sekiru pa da završimo s ovim."
Stvorenje poče da se buni:
"Ali... ali ja sam deo zapleta!"
Prva prilika mu se približi, izvadi sekiru iz leđa i tiho mu šapnu, sa pištoljem priljubljenim uz čelo stvorenja:
"Siroti mučeniče, ti si samo plod mašte izbljuvan posle mamurluka. No, tvoja će priča biti ispričana, posvetićemo joj čitav pasus. Idi sa mirom i laka ti zemlja."
*Bam!*
"Hej dogovorili smo se da cu ja da kažem "Laka ti zemlja."!"
"U redu, ovako - ti biraš sledeću retku vrstu koja će da strada izrazito bizarno, ok? Aj sad da nađemo neke kurve."
Nešto u žbunju promrmlja:
"Pecivo?"
Prošlo je već tri dana odkako su čuli vapaj nekog bespomoćnog stvorenja negde u daljini, ali su odlučili da je najbolje ne obazirati se na takve stvari, jerbo svi Donjim Hobićima znaju da pomaganje drugima može da stvori samo probleme. Bila je oblačna, kišovita noć, ali četiri junaka su hrabro gazila kroz blato, da bi im potpuno iznenada, u trenutku kada je nada počela da isparava iz njihovih slabašnih srca, pred očima iskočila dobro očuvana kapija od četrdeset dva dana sušene hrastovine. Fića je ovo prokomentarisao sledećim ohrabrujućim rečima:
"Drugari stigli smo! Pravda je na našoj strani. Drago mi je što ste svi sa mnom, da nije vas nikada ne bih uspeo da dodjem do ovde, i neopisivo mi je..."
"Baaaatice, kucaj više bre pokis'o sam ko covpa, brate znaaaš?"
Poteran Pericinom molbom, Fića jako lupi tri puta po čvrstoj hrastovini, od čega ga zabole majušna i fizički praktično neupotrebljiva ručica. Sa suprotne strane začu se glas nekakvog grbavog, krkljavog starca:
"Za čega?"
Fića zbunjeno upita:
"Mi smo na avanturi i hteli bismo da uđemo ako može. Molim vas možete li nam otvoriti kapiju?"
"Koga napiju?"
Simi je ovo već bilo dosadilo:
"Aman matori otvaraj!"
"Ne der' se dečurlijo! Čuje deda. Evo otvaram, otvaram."
Prošlo je petnaestak minuta od ove rečenice. Četvorka je začuđeno posmatrala hrastovinu, da bi se najzad Veselin slučajno naslonio na kapiju, koja se naglo srušila i pred njihovim okicama ukazala fantastično ogavnu Mesnu Zajednicu Britište. Prizor im je poremetio krkljavi glas ispod kapije:
"Za čeg..."
I tako se život jednog grbavog krkljavog dede ugasio pod težinom ne toliko više dobro očuvane kapije od četrdeset dva dana sušene hrastovine. Treba napomenuti da su u tim predelima zbog čestih ratova, grbavi krkljavi starci bili endemska vrsta. Miliowilix je bio srećan:
"Laka mu zemlja. Hehe."
"Britište, drugari! Gledajte i divite se!"
Cijuknu Fića dok je pored njega protrčavala krmača. Beše to divna varošica, ako se uporedi sa drugim naseobinama u kraju. Starofenserski naziv za ovo sastajalište trgovaca svinja, pijanaca i dilera svega što vam greškom padne na pamet (kao što su spaljene šišarke, istrošene baterije i četrdeset dva dana sušena hrastovina), glasio je "Anal' un Terras", u narodu oveličan kao Šupak Sveta. Kasnije je nazvan Britište iz komercijalnih razloga. U varošici su se, od kada je sveta i veka, proizvodile najbolje, najoštrije, naj ovo i naj ono... britve. Stanovništvo Britišta je tako imalo retku privilegiju, da pored blata, izmeta, svinja i pijanaca bude uvek sveže obrijano i gospodstveno. Četiri drugara lutali su neko vreme besciljno i pokušavala da se načude prizorima koji su iskakali pred njima. Veselinu nešto zapade za oči. Beše to jedan od mrkih ljudi sa kojima bi svako ko je zavistan od nečega želeo da razmeni par reči. Uputi se ka njemu, a drugari ga zbunjeno slediše. Pred čovekom se ukaza mala, vesela prilka:
"Brateeeee, e ćao. E, jel' bi mog'o da me inform... informaš... kažeš bre gde ovde može da se iskopa neka dobra "roba", znaš bre ja sam iz Donjih Hobića, i pa kao ono brate, malo mi nedostaje zavičaj i tako to..."
Mrka osoba ne izusti ni reč, već pokaza mršavom rukom na jedan upadljivi neonski natpis. U Fići utom nešto krcnu. Kao da je osetio veliku vezanost za ovo mesto, kao da ga je sudbina sve vreme navodila baš do ove tačke, ovog mesta, ovog živopisnog grada, njegovih blatnjavih ulica i veselih ljudi. Osećao je da mora da uđe u objekat koji se pred njima nalazio, osećao je kako ga neonski natpis priziva. To je bilo to. To je njihova sledeća stanica.
Odlučno je sa svojim drugarima stupio u "Berberina koji se napinje".
(TO BE CONTINUED)
Zahvaljujemo se zbog kašnjenja i izvinjavamo zbog vaše vernosti.

Srećan nam X broj!