Pre neki dan dok sam raščišćavao tavan porodične kuće, sreo sam starog, prašnjavog prijatelja iz detinjstva -
Haklberi Fin od Marka Tvena. Odmah sam se bacio na obnavljanje gradiva. Ehh, baš sam obožavao tu knjigu iz vremena kada su nas majke plašile Milkom Planinc (glavna drmatorka ex-Yuge, polovinom 80-ih) koja će nas oteti ako ne pojedemo pun tanjir kuvanog brokolija. Tada je bilo kul biti kao naš uzor pustolov Hak Fin, nositi džins lone na tregere sa širokim džepovima u kome smo držali neprocenjiva blaga poput pračke, klikera, pez figurica i žvake u obliku cigareta... a svet nam izgledao kao široka poljana u kome su se krile bezbrojne mogućnosti za pustolovine. A sada... u pantalonama od pamuka i poliestera držim ključeve krša koji ispušta zvuke k'o da najavljuje Armagedon i novčanik u kome držim svoje ''blago'': par crvenih novčanica, Dureksov proizvod, kreditne kartice i račune koji vrište kada ih pipnem... Jebote, koja transformacija za samo dve decenije!

Opet čitati o Hakovim pustolovinama na obali Misisipija nije bila jedna od mojih najpametnijih ideja.

Eto, to je to! Sada odoh u ćošak sobe da se pokrijem ćebetom i da se durim!
