
MIRJANA NOVAKOVIĆ - STRAH I NJEGOV SLUGA
Ovo je roman koji sam najduže čitao (nisam ga pročitao za jednu noć, kao ostale) i utisci su....ne znam, izmešana osećanja mi je ostavila ova knjiga.
Zanimljiva je; radnja je možda najzanimljivija od svih knjiga u FB. Veoma mi se svideo razgovor između Novaka i Hauzburga, ili ti đavola - te priče koje ironično priča sam đavo, o Mariji Magdaleni, Isusu, su posve inovativne i zanimljive.
Ono što mi se nije svidelo jeste činjenica da spisateljica malo guši. Pazite, nerviralo me to što počne nešto o radnji a onda završi na nečemu desetom, da bi onda rekla u po svega toga, nešto tipa "oh, ali to nije važno. Da se vratimo na priču." To mi je baš nekako kvarilo simetriju romana. Mada, s druge strane, imala je neke životne filozofije u sebi, koja je meni bila ok, a možda drugima neće. Mislim da je sva ta priča o vampirima samo pozadina neke životne filozofije, ali to je samo moj utisak.
Takođe, imamo u ovom delu mač sa dve oštrice; koliko god da je dobro to što u knjizi imamo prepričavanje istih događaja od strane đavola i od strane princeze, to nekad zna da smori, jer znamo otprilike šta će se desiti. Mada su reakcije svakog od njih posebne, tako da je i to ok.
Generalno, dobro delo, zanimljivo, ali po kvalitetu je ispod "Rašana" i "Crnog Cveta".
BOBAN KNEŽEVIĆ - CRNI CVET
Stvarno ne znam šta da kažem o ovom delu, sem činjenice da mi se mnoogoo svidelo. Boban je ovde preradio legendu o Marku Kraljeviću i (Baš-Čeliku?) na jedan posve inovativan način. Sviđa mi se što je delo pisano u prvom licu, ali to je više lični ukus, pošto uvek dajem prednost takvom stilu pisanja. Arhaičnost jezika drži nas u uverenju da čitamo pravi ep, odaje počast svim epskim pesmama i predanjima našeg naroda. Sviđa mi se što glavni junak (čije se ime ne pominje ali za kojeg znamo da je Marko Kraljević) ima dileme, nije previše hrabar iako je snažan, ponekad čini nemoralne stvari, krši obećanja, kao i svaki iole normalan čovek. Iskreno da kažem, nisam verovao da može držati ovoliko pažnju delo koje je 95% sadržano od kontova glavnog lika i opisa njegovih osećanja, bez nekog velikog upliva u psihologiju propratnih, kratkotrajnih likova. Mislim da je ovo prvo delo na koje sam naišao a da mi nisu toliko opisi i ovo gorepomenuto toliko smetali (kao što je u Severnjaku, recimo - mislim, ne toliko smetalo koliko....). Radnja, iako na neki način jednostavna, opet je dobro odrađena, mada mi je bilo malo zamršeno to što su poglavlja ispreturana, pa prvo čitamo deveto poglavlje, potom osmo....Sve u svemu, ovo je roman koji mi je pored Rašana, možda ponajbolje legao.
ZORAN ŽIVKOVIĆ - BIBLIOTEKA
Hm. Hm. Hm. Ne znam šta da kažem o ovom delu. Dosta je linearno; u svim pričama imamo jednog glavnog lika i radnju sa određenom vrstom biblioteke.
Prva priča, "Virtuelna Biblioteka," mi se dosta svidela. Ideja nije loša, fino razrađeno, mada na neki način jednostavno i šturo. Kao i većina priča u ovoj knjizi, ovde nema dijaloga.
Druga priča, "Kućna Biblioteka," mi je najgora od svih. Da budem iskren, znam da svaka priča nosi određeno naravoučenije, ali mi je ova bila nekako bespotrebna i glupa. Čovek nalazi knjige u poštanskom sanduku i unosi ih u kuću. Svetska književnost. Kao treba oslobađati u svom životu prostora za čitanje i obrazovanje. Nije nego.
"Noćna Biblioteka" mi je uz prvu priču ponajbolja u knjizi. Veoma lepa ideja, fino razrađena, a napokon imamo i malo dijaloga u knjizi. Malo me podsetilo na Matrix, ako ćemo iskreno. Nije loše urađeno.
Četvrta priča, "Paklena Biblioteka," mi se isto nije svidela. Glupa je. Pakao je takav da se robijašima daju knjige za čitati? Jel', moraju se obrazovati čitavu večnost, čitati psalme i šta sve ne? Posudiću Skalopove reči (Ghoulove?) fake, fake, fake!
Peta priča, "Najmanja Biblioteka," isto nije loša. Fino zamišljeno, mada na momente bespotrebne oscilacije glavnog lika. Da je priča bila kraća, bila bi za desetku. To je barem moj utisak. Ovako jedna sasvim solidna sedmica.
Šesta priča, "Otmena Biblioteka," me je baš ono smorila. Tačno sam se pitao kakav smisao ima ova priča, da bi eto na kraju čovek pojeo knjigu koja mu je eto zasmetala jer je u džepnom izdanju, a on skuplja u svojoj kućnoj biblioteci samo "otmena" izdanja. A pojeo ju je jer je on kao pisac te knjige i svaka priča dok ju je jeo izazivala je u njemu neki ukus. Naravoučenije je sasvim jasno, ali je priča glupa.
Konačan utisak jeste da je ovo jedno delo koje generalno nije loše, ali naspram ova tri dela koje sam ranije pročitao, nije ni do kolena. Da ne bude da kudim Živkovića, moram da priznam da dosta dobro kroji rečenice i da je dobar u oslikavanju unutrašnjeg stanja likova u knjizi.
ZORAN JAKŠIĆ - SEVERNJAK
Ovo je delo koje ima možda ponajbolje osmišljen svet. Kao što samo ime kaže, svet je okovan ledom, ljudi su grubi, oni koji opstaju. Jakšić je stvarno dobar pisac; lepo kroji rečenice, opisi su mu dobri, a radnja je takođe ok i baš me je obuzela. Jedina mana ovog dela, kao što sam i naveo, jeste ta što nauštrb tih silnih opisa i kontova lika radnja malo trpi. Nedostatak dijaloga mi je isto minus. Očarao me ovaj svet i mnogo mi se svidelo što pisac piše u prvom licu, tako da možemo da se poistovetimo sa Lazarom i lakše uđemo u samu priču. Veoma dobro delo, ovaj "Severnjak."
RADMILO ANĐELKOVIĆ - RAŠANI
Knjiga mi je sela k'o kec na desetku, kako kod nas narod zna da kaže. Od Anđelkovića sam još jedino pročitao Legiju Ida, koje je stvarno dobro delo (mada sam ga čitao u "raw" formi), ali ja ne volim toliko SF, tako da mi je ovo delo bolje. Žanrovski ne bih znao da li da ga strpam u alternativnu istoriju, horor ili nešto treće. Međutim, to nije važno. Ono što jeste važno je to da je delo super urađeno, da su rečenice odmerene, lepe, da je balans opisa i dijaloga dobar, da je tema veoma zanimljiva...Alhemija me oduvek zanimala, čak imam istetoviran ororbros i u njemu neki znak koji kao predstavlja kamen mudraca. Ovo delo je dosta zapetljano, sa jedne strane je filozofsko, ali ja to volim, kada se začini nečim "jačim." U delu ima scena koje će zadovoljiti i hororistu i nehororistu. Raška, Rašani, u ovom delu možemo takođe da vidimo sam stav pisca prema svome narodu i istoriji. Svidela mi se scena kada Tardeus halucinira i kada mu Bentel nudi izbor, oko ili zlato. Premoćna analogija za znanje, vreme, mudrost, razumevanje, a s druge strane bogatstvo i moć. U ovom delu takođe možemo da primetimo da sam pisac poseduje veliko znanje iz psihologije, da je načinio ogromno istraživanje pre pisanja pisanja ovog dela....Ja mogu samo da sanjam o ovakvom stilu pisanja kakav ima Anđelković. Čini mi se da je na kraju Perin provučen kao glavni lik, spasenje, mada u ovom romanu Tardeus zauzima najviše mesta. Mada, možda i grešim. Većina ljudi možda bi uzelo kao manu ovom delu činjenicu da je to štivo koje se doduše čita lagano, ali na momente ima dosta filozofije u sebi, kao što rekoh, pa se čovek baš zamisli nad nekim stvarima i na trenutke izgubi nit generalne fabule dela. Ali, meni je to ok bilo. Štivo definitvno nije za tinejdžere.