Zovem se Mia, imam 17god, i ovo je moj prvi post na ovom forumu. Ili bilo kom forumu, uopšte.
Volim da čitam i pokušavam da (kao) pišem, i do sad sam dobijala samo najljepše komplimente za moje škrabotine (od porodice i najužih prijatelja, naravno). Upravo zbog toga me evo ovdje, sa nadom da ću dobiti koju konstruktivnu kritiku. Neću da smaram dugačkim tekstovima, jer, koliko sam shvatila, niko to ne čita.
I tako:
Ledeni odsjaj presvijetlog mi lika u čeliku kojim vitlam ne bih li satro neprijatelje svoje, pustio ključalu krv koja razjedabezgrešnu površ mača mog. Umrite bez sinova! O bezdušnici, o nakotu sjenke, siva djeco beznađa i čežnje, oholi ljubavnici mržnje, o otrovu što gasiš plavu krv!
Plešući iz stava u stav svijetlo oružje plete mrtvački pokrov nad neprijateljima i sječe oklope i kosti, čiji su ostaci ruševine koje će nadživjeti sva imena i sve legende! Meso se razdvaja pod oštricom kao voda, i jednako se brzo spaja i stojim vječno pred protivnicima svojim u raskalašnoj i vulgarnoj igri opstanka, mog i tvog, o Svijetlosti, a hodanje po vodi se ne uči za jedan dan. Čelik gori, zemlja zastaje skamenjena u nijemom kriku, a ja se klanjam Svijetlosti, dok zveket mačeva pjeva u mojim ušima, a bol mnogih pjeva u srcu mom. Plamen što je progutao njihova tijela uvijek razgorijeva plamen duše moje koji drži na odstojanju kišu što spira boju sa misli.
Krv na ranama već je skorela i miriše na boginjave ranjenike što se trzaju u sjenci, dok brda ibasjava svijetlost prve, lažne zore. Ne donosi toplinu, ali nosi nadu! Padam na koljena, protivnik je mrtav a kamen se pod njim pretvorio u paru, a ja podižem glavu nebu i predajem mač Svijetlosti; šta drugo preostaje preživjelom jedne izgubljene bitke?
Onima koji su upućeni nije teško da primijete povezanost ovoga gore sa WoT, tako da me interesuje vaše mišljenje o tome kako sam obradila temu (napomena: stigla sam tek do prvog dijela Pete knjige), kao i mišljenje o (mom) stilu i tako tome
Još jedna stvar: jesam žensko, ali volim da pišem u muškom rodu. Po meni, tako ljepše zvuči.
Nadam se da ću preživjeti kritike
Niko te ovde nije vređao, pljuvao; da znaš samo koliko je moj mentor (za pisanje) strog, ovo što sam ti ja rekao je kao limunada. Rekli smo šta ne valja, dali smo ti najbolje savete, a ti u priču uvlačiš Eragona i Paolinija. Svi vi patite od te 'visine,' od toga, eto uspeo je neko uspeću i ja, ali zapitaj se, da li Paolini uopšte zna da piše? Kako kroji rečenice? Da li je napravio išta novo u žanru? Pokrao je imena iz drugih serijala, eto šta je uradio. 
