Ovako, nmg vise da te slusam ovako natmurenog. Razboleces se. Ako ne mozes sam da se setis lepih misli, probacu da te podsetim.
Thought 1(a obecala sam sebi da ovo necu raditi

PP):
Filozof u svakoj situaciji moze da izvuce neku pouku. To umes. Ali, trebalo bi da i u svakoj situaciji nadjes nesto dobro na sta ces da se fokusiras kako bi prebrodio teskoce; to je, priznaces, malo teze. Ovako.
Februar je, odvratan, blatnjav, hladan. Ne podnosim kisu, jos manje sneg. Ali volim boje. Fokusiram se na boje.
Sve je tako sivo - veoma uopsteno receno. Siva je dobra. Volim sivu. Upija moje negativno raspolozenje. Gledam u nebo kroz prozor svoje sobe, kao hipnotisana. Oblaci teskih i laksih nijansi sive plove po nebu. Upijam svaki predvidjlivi, tesko primetan pokret. I pored svih oblaka, nazirem plavetnilo neba. I dalje je tu.
Sada se moj pogled menja. Vidim nebo kao nedovrsen rad iz likovnog - tema - prikazati svoja osecanja bojama.
Sklapam oci - slika ne bledi tako brzo. Bacam se unazad na krevet, tonem u jastuke kao da su oblaci.
Moja slika je jos tu. Ceka doradu, odobrenje da odjezdi dalje, potpuna i savrsena u bilo kom kutku moga uma. Da vidimo... Plava se nazire, ali nema je dovoljno. Plava smiruje, salje pozitivnu energiju. Plava je u potpunosti moja boja. Filozofski mir.
Mesam je sa svetlijim oblacima, onim gotovo belim, od kojih te zabole oci dok dugo gledas u njih. Dobijam nesto izuzeno, nevino i lako, poput ranog proleca i visibabe, nestvarno, plavo-belo. Plavo, kao oci bebe. Belo, kao golubica mira.
Ostavila sam licni pecat. Ali, i dalje je tako, tako hladno... Sunce ne moze kroz oblake. Kidam jedno sivo parce. Razgrcem. Ubacujem zutu. Pa narandzastu. Onda uzimam cetkicu i mesam boje u jedan vrtlog kasnoproletnji, ranoletnji. U mom umu, boje se ne mesaju po svetovnim zakonima. Ipak, secam se necega i oslobadjam plavu i zutu da rade sta hoce. Svaki zacetak zelene sirim po svom zamisljenom nebu. E, sada imam pravo prolece.
A za leto? Pa, treba mi ljubicasta. I roze. Stvaram ih od sive iz oblaka, one srednje-tamne. Nastala nijansa je prilicno neobicna; dopada mi se. Kruzni pokreti cetkicom ubrzavaju rast cvetova u mojim Visecim vrtovima. Imam i leto.
Jesen... Crvena... Smedja? Bordo? Tri veoma snazne i tople boje. Odgovaraju zrelom godisnjem dobu. Gde...? U svim tim bezbriznim bojama koje sam stvorila, ima li mesta za jesen?
Na livadi raste drvo, sa korenima u mojim mislima. Usmeravam misli. Njihov tok ubrzava vreme. Stablo deblja, odrasta. Eto smedje. Posto je jos uvek leto, drvo radja tresnje. Volim njihov razigran ukus, kiselkasto-sladak. Crvena. Bordo.
Boje svih godisnjih doba u jednom. I to u bezbojnoj zimi. Zato sto zima sluti novi pocetak. Zato sto brise prethodne radove, da bi nastali novi, poput mog, ili potpuno razliciti. Zato sto je bela. I siva. Zato sto ni jedna druga boja ne bi mogla da primi sve ostale. Osim crne.
Ali u prirodi nema niceg crnog. Sada je jasno. Sve sto deluje lose, sluti na dobro. U prirodi nema nicega sasvim loseg, dokle god se u njega moze smestiti nesto dobro. Zato nema crne, da ne bi progutala ostale boje. Zato je svet lep, zivot dobar. Disi.