Ovde je sadržina svedena na banalni ljubavni trougao i to s razlogom. Takođe, drugi deo je namerno doslovno ponovljen prvi (uz neke sitne izmene), tako da lakše može da se uhvati suština. Ja sam prvo čitala komad, pa sam tek onda naišla na ovo, tako da mi brzina nije bila problem, znala sam šta govore.
Beket je insistirao na nerazumljivom govoru glumaca u ovom komadu, a ono što mi se ne dopada jeste to što ovde nisu ispoštovali ideju sa reflektorom. Naime, u predstavi je samo jedan lik osvetljen (dok govori), a ostali su u mraku, pa se stiče utisak da ih reflektor nagoni da govore (možda čak i efekat policijskog propitivanja, ako hoćete), a to je opravdano činjenicom da mu se ponekad i obraćaju. Beket bi popizeo da je video ovu promenu, pizdeo je zbog mnogo banalnijih izmena (sitnice koje samo deluju kao sitnice, a zapravo su vrlo važne).
Ukratko, Beket je genije
