Dakle, ovako. Zamislite da niste nikad čitali ništa od Tolkina i samo ste čuli za njega. Niste nikad čuli za epsku fantastiku, a ako ste kojim slučajem nešto slično čitali nemate pojma da postoji žanr koji se zove tako. O Tolkinu znate da je engleski pisac sa viškom inicijala i videli ste Hobita u knjižari u onom starom Nolitovom izdanju, znate da je knjiga za decu i tu se vaše znanje završava. Ne postoje Tolkinova dela ni u knjižarama ni u biblioteci, niti poznajete ikoga ko zna nešto o njemu, a kamoli da ga je i čitao, pa i nemate pojma da je uopšte vredan čitanja, a i da znate da jeste do knjiga je u vašem okruženju nemoguće doći. O nekakvim filmovima, bilo igranim ili crtanim, i ostalim medijima, ni govora nema.
Eto u takvoj sam ja bila situaciji kad sam pre nekih 12-13 godina prvi put nabasala na Silmarilion u biblioteci, kad su nekim čudom obnovili zalihe. Nikad čula za Srednju Zemlju, o Prstenovima i Gospodaru znam onoliko koliko sam videla na koricama rečenog Silmariliona gde se pominje Rat za Prsten, a Vilenjake zamišljam ili kao vile po narodnim bajkama ili kao stvorenjca sa krilima.
I onda, tras! S Marsa upadnem pravo u Muziku Valara. Šta su sad Valari? Šta je Arda? O čemu se ovde zapravo radi? Potpuno sam zbunjena. Da sam imala minimalnu predstavu o bilo čemu, da sam makar Hobita pročitala, da mi je iko o tome bar pričao, verovatno bi mi bilo lakše. Ovako sam ga bogami teglila s dosta muke, ali nisam odustajala, verovatno je sličnost sa mitologijom bila presudna, a i tada sam još bila u tripu da SVAKU knjigu moram da završim kad je jednom počnem (dobro, svaku osim Lalićeve Svadbe, ali da ne ulazim sad u to). I kao i Shield, strašno su me nervirali rodbinski odnosi i sva ta imena na F koja nikako da popamtim (a plus nisam ni pojma imala da postoje vilenjački jezici). Značaj Silmarila mi nikako nije bio jasan, kao ni zašto se svi jagme oko njih, pogotovo takav silnik kao Morgot, i čemu sva ta frka. Čak se uopšte ne sećam kako sam završila knjigu i kakav mi je utisak ostao na kraju, osim da sam jurila listove koji ispadaju na sve strane. Mislim da je moja zbunjenost tokom citanja više rasla nego što mi se nešto razjašnjavalo. Jednostavno, nisam bila ušla u taj svet, nije mi značio ono što je trebalo da znači, jer nisam bila pripremljena kako treba, i ubrzo sam skoro sve zaboravila. E, kasnije, kad sam pročitala Hobita i GP, pa se onda vratila na Silmarilion, sve je leglo na svoje mesto. Čak mislim da sam toliko bila zaboravila Silmarilion taj prvi put da me ni ime Gondolin u Hobitu ni na šta nije podsetilo. (Btw, Silmarilion je i ostao jedini Tolkin u pomenutoj biblioteci doskora, Hobita sam nabavila kad sam krenula na studije u BG a GP tek kad je izašlo prvo Ezoterjino izdanje, od prve plate

; podrazumeva se da sam ih tada i čitala prvi put).
Ukratko, daleko je ovo od ljubavi na prvi pogled. Da nije Hobita i GP-a, ne bih se Silmarilionu nikada vratila. Zato uvek savetujem da se od Silmariliona ne počinje za prvi susret sa Tolkinom. Doduše danas je generalno znanje o Tolkinu mnogo veće, makar zbog filmova ako ništa drugo, i teško će se neko sada naći u mojoj poziciji, ali ipak mislim da je najbolji utisak ako se ide hronologijom pisanja, a ne događaja.
What if you slept? And what if, in your sleep, you dreamed? And what if, in your dream, you went to heaven and there plucked a strange and beautiful flower? And what if, when you awoke, you had the flower in your hand? Ah, what then?