Meni lično fusnote ne smetaju, uvek volim da saznam što više o nečemu što čitam, međutim, jedno od pravila kod prevođenja i lektorisanja jeste: što manje fusnota! (s izuzetkom onih koji prevode Džojsa ili Eka, ali oni koji se odvaže da čitaju te pisce, svakako su spremni na fusnote i sl).
Nije problem ubaciti fusnotu kad god se neki lik prvi put pomene i objasniti šta njegovo ime znači, ali je definitivno ružno pisati na srpskom Šrud i sl. Zašto to činiti kad imamo reči na našem jeziku, a, ponavljam, i Englezima ta imena u originalu zvuče podjednako silly kao i nama na srpskom?
Meni je inače muka od silnih stranih reči koje danas čujemo na svakom koraku (jutros sam na B92 čula d aza neku ženu kažu da je art komišiner?????? mislim, stvarno...) i naježim se kad u epskoj fantastici prevodilac ostavi reči kao što su transformacija, komunikacija (morate se složiti da to ne ide uz kontekst, čojstvo, junaštvo i ostalo). Za sve to mi imamo mnoštvo lepih reči koje ne paraju uši i ne bodu oči. Zato i imena treba prevesti ako imaju značenje jer je to jednostavno u duhu žanra o kom govorimo (drugo je kad pisac izmisli imena, kao što svi rade, kako bi sve zvučalo super egzotično i ... drugačije).
Još jednom, svi se srodimo s prvom verzijom romana koji pročitamo. Za mene će Mount Doom uvek biti Mount Doom, ali je moj suprug Tolkina čitao na srpskom i za njega je to planina Usuda. Uvek se štrecnem kad preda mnom kaže tako neko ime i zastanem da razmislim kako se to ''zapravo'' zove.