Piter Straub, "Priča o duhovima"
Ako niste veliki ljubitelj psihološkog horora (šta god to bilo), slobodno zaobiđite ovu knjigu.
Kako je nastala ova knjiga?
Pisac je sklopio ugovor sa izdavačem da napiše horor sa određenim brojem strana. Pisac odlazi kući i smatrajući da nema čime da popuni tolike strane krene da razvlači prvih 200 strana, onda se malo zagreje, napravi nekakav zaplet i oko 100 strana pred kraj iznenada shvati da je 100 strana pred kraj i onda zbrza radnju koja bi se mogla smestiti na tri puta više strana.
Jedino iznenađenje je sam kraj - dobri momci pobede. Nema ruke iz groba ("Keri") niti preživelog jajeta ("Tuđin") niti preostalog kanistera sa virusom koji pretvara ljude u zombije (toliko mnogo filmova i knjiga). Dobri momci pobede! Fin! Konjec! Kraj! The End!
Što se mene tiče pohvalno!
Ova knjiga spada u isti žanr kao i "Lešinarska uteha", Dena Simonsa, samo što je neuporedivo lošija.
Iako se pisac trudio da nam približi likove (čitaj: drvio je i drvio) opet su ostali dvodimenzionalne tvorevine o kojima bi smo imali isti utisak i da ih je opisao sa po jednim pasusom.
Radnja je tipična za horor ove vrste (Stiven King, "It" je najbolji primer).
Roman je na momente urnebesno smešan (čitaj: glup do bola). Na primer u situaciji kada glavne junake nešto tamani jednog po jednog isključivo kada su sami i nema nikoga u blizini da im pomogne, oni dođu na genijalnu ideju "Razdvojmo se! Tako ćemo brže pretražiti...".
