Pročitao
Žena u crnom od Suzan Hil, Okeanino izdanje. Ovo je klasična horor priča o duhovima. Govori o mladom, skeptičnom advokatu koji ne veruje u duhove sve dok se ne useli u jednu kuću... Knjiga ima zaista napete momente, Suzan Hil lepo piše, ali ima dve krupne mane: banalan zaplet i neubedljiv kraj. Ili da upotrebim šahovske izraze u ocenjivanju ovog romana: loše otvaranje, odlična ubedljiva središnjica (opis kuće, močvare i magle, vrištanje u tami) i loša, zbrzana završnica.
Sve u svemu, knjiga i nije toliko loša, vredi je pročitati. Najbolje je uzeti je iz biblioteke i provesti prijatno popodne uz čitanje ove knjižice od 200 strana.

Mada, ruku na srce, više ne uživam u horor pričama, naročito u pričama o duhovima, kao nekada. Pretpostavljam da je to moja krivica. Ko me je terao da čitam crne hronike u dnevnoj štampi?!

Bre, kako da me uplaši žena u crnom dok mali monstrumi anđeoskih lica rade stvari kojim bi se i Markiz de Sad postideo i koja sva svoja (ne)dela snimaju mobitelima?! Rozmarine bebe su među nama!
