od Vanya u Sre Dec 03, 2008 9:43 am
Elem, čisto da prijavim da nas je naš mačak Mrki napustio letos. Elem, rešili mi da odemo u selo, to je jedno lepo selo blizu Radan planine, miran kraj, bez saobraćaja, industrije, jezero tu blizu, visina 600m, pogled ti se u daljini gubi....ali nismo znali šta ćemo s Mrkijem, desilo se da nismo mogli nikoga da zadužimo. Uz to, nedelju dana ranije ga je izgleda zakačio neki auto, vratio se sav izguljen i slomljenog repa, povredjena noga, sav jadan, I rešimo da ga povedemo.
Lepo ga spakujemo u korpu, on prespava veći deo puta ( a inače je divljak jedan, pravi avlijaner), a na pauzi kod nekih rodjaka u Nišu pustimo ga iz kola, on presedi pola sata u dvorištu pored kuće i ne mrda. Krenemo opet, on poslušno udje u korpu (tj ne bori se protiv nje). I tako, kad smo posle još jednog sata vožnje konačno stigli, iznesemo korpu, pustimo ga, on se osvrne dva puta i - zbriše. I ne dodje dva dana. Mi već mislimo izgubio se jadan, nepoznata teritorija, te dohvatio ga neki ker, te u šoku je od puta i sve tako neke budalaštine, deca ga traže okolo, ali njega nema nigde.
Trećeg dana dodje, u pratnji dva kera (koja su lajala za njim onako po defaultu, ali ne preterano zainteresovano), mi ga jedva dočekali , odmah daj hranu, on - malo čalabrcne ali nije baš gladan. Deca hoće da ga maze, ali njemu je interesantnije da trči po dvorištu i juri skakavce. Uopšte nas ne zarezuje.
Muvao se tako i sutradan, i opet nestao, i do našeg odlaska posle nekih 4 dana nije se više ni vratio. Mi smo morali da idemo, i on je ostao. Brinem se da li će da pregura zimu, tu nema više od dvadeset - trideset kuća u kojima ima ljudi preko zime, mada ima mačaka i znam neke koji imaju nekoliko, baš ih gaje.
Mislim da je on bio presrećan tamo, njegov život dok je bio kod nas je bio zajeban, jer nije pitom. U kući je bio OK, mogao je biti i bolji, ali imao je jaku želju da izlazi a nije mogao da se nosi sa lokalnim prekaljenim mačorima. Par puta sam videla kako ga ganja jedan po ulici, i to pravo pod točkove, jedva se nekako provukao. Saobraćaj je jak oko nas, i ima milion opasnosti. I više puta hoće napolje, ali onda neodlučno sedi na stepenicama i vrati se u kuću. Tamo u selu je nirvana, netaknuta priroda i pokoji traktor ili zaprega, čak ni mačaka ili pasa nema previše.
Zima je ipak, drugo pitanje, moram priznati da me grize savest malo, a deca mi stalno prebacuju što smo ga uopšte vodili.
Eve vam ga NA!
