od Fingolfin The Elf King u Sre Okt 14, 2009 9:33 pm
"Putovanje nakraj noći" od Selina:
To je onaj rok, dve godine, potreban da bi se uvidela na prvi pogled, onaj koji ne vara kao ni instinkt, sva ružnoća kojom je sad obeleženo jedno lice, svojevremeno ljupko.
Ali ona možda više uobražava tu odvratnost nego što je oseća. I to je nekakva uteha koja mi ostaje. Možda je ja samo navodim na osećanje da sam ogavan. Možda sam u tome pravi umetnik. Najzad, zašto ne bi bilo isto toliko umetničkog u ružnom koliko i u lepom. To je žanr koji treba negovati.
Ljubav je kao alkohol, što je čovek slabiji i pijaniji, to misli da je jači i pametniji, i uveren je u svoje pravo.
Uostalom, i u svakodnevnom životu, kad razmislimo, bar sto ljudi dnevno poželi vašu smrt – svi oni kojima smetate tiskajući se ispred njih u redu za metro, svi oni koji prolaze ispred vašeg stana, a oni ga nemaju, svi oni koji čekaju pred vratima klozeta da se vi ispiškite pa da oni učine to isto, najzad vaša deca i toliko drugih. Tu nema kraja. Na to se čovek navikne.
Kad ljudskoj mržnji ne prete nikakve posledice, njena glupost biva vrlo uverljiva, a razlozi se lako nađu.
Čovek ne treba nikad da bude probirač pred mogućnošću da izbegne prosipanje creva, niti treba da gubi vreme tražeći razloge zbog kojih ga proganjaju. Mudrom čoveku je dovoljno to što će da se spase.
Na galiji sam dobro naučio da brojim buve (ne samo da ih hvatam, već i da ih sabiram i oduzimam, jednom reči statistika). Tanan zanat, mada se ne bi reklo, koji predstavlja pravu tehniku, hteo sam time da se poslužim! Za Amerikance može da kaže ko šta hoće, ali za tehniku su stručnjaci. Dopašće se njima moj način brojanja buva do izbezumljenja, bio sam unapred siguran. Po mom mišljenju, to nije moglo da omane.
Tužno je gledati ljude kad ležu, lepo se vidi da ih je baš briga što stvari idu kako bilo, lepo se vidi da ne pokušavaju da shvate zašto smo na ovom svetu. To im je svejedno. Spavaju kako bilo, naduti, učaureni kao školjke, nimalo osetljivi. Bili Amerikanci ili ne, savest im je uvek mirna.
Čoveku nikad nije mnogo žao kad neko od odraslih ode, jedan gad manje na svetu, kažeš u sebi, ali kad je dete u pitanju, nisi u to tako siguran. Postoji i budućnost.
Strašno je u nama, na zemlji i možda na nebu, samo ono što još nije izrečeno. Bićemo mirni tek kad sve bude rečeno jednom zauvek, onda će najzad zavladati tišina i nećemo se više plašiti ćutanja. Najzad.
Pošto nisamo ništa drugo do gomile mlakog škembeta, i to neistrulelog do kraja, to ćemo uvek imati muke s osećanjima. Biti zaljubljen nije ništa, ostati zajedno – to je muka. Đubre ne pokušava ni da traje, ni da raste. U tom pogledu smo mnogo nesrećniji od govana, upornost napora da istrajemo u ovom stanju upravo i predstavlja ono neverovatno mučenje.
Naši bi molekuli da što pre odlutaju u svemir, slatki mali! Pate što ih je beskraj prevario, te su samo »mi«, rogonje beskraja. Da imamo hrabrosti, mi bismo se rasprsli, a ovako se samo krnjimmo iz dana u dan. To naše drago mučenje je zarobljeno u atomima same naše kože zajedno s našom gordošću.
Ljudi sažaljevaju gorde i slepe, te bi se reklo da ima u njima zaliha ljubavi. I ja sam toliko puta osetio tu ljubav iz zaliha. Ima je u ogromnim količinama, ne može se reći suprotno. Samo je sva nesreća u tome što su i pored tih zaliha ljubavi ljudi ipak tako pogani. Tako da one ničemu ne služe, to je sve. To leži u njima i ostaje u njima, ničemu im ne služi. Crći će od te ljubavi u sebi.
Veliki umor života je možda u suštini samo posledica ogromnog napora čoveka tokom dvadeset, četrdeset i više godina da ostane razuman, da ne bi bio prosto i duboko ono što jeste, to jest odvratan, užasan, besmislen. Kakva je to mora predstavljati stalno, od jutra do mraka, kao mali sveopšti ideal, kao natčoveka, ovo niže, šepavo biće, što u stvari jesmo.
To je sve što čoveku ostane od života. To kajanje, malecno, ali zaista strašno, a sve ostalo je manje-više ispovraćao uz put s ostalim naporima i mukama. I sad je, eto, nalik na staru uličnu svetiljku, ostavljenu za uspomenu na uglu ulice kojom skoro više niko ne prolazi.
Perec je škljocnuo zubima, i pregledao sledeći list. To je takođe bilo naređenje: o posmrtnom administrativnom kažnjavanju - novčanom kaznom u visini četvoromesečne plate - psa vodiča oružane straže G. de Monmoransi "koji je nemarno dopustio sebi da ga uništi atmosfersko pražnjenje (munja)."