"Rat i mir". Konačno. Kreću spojleri.
Ne mogu da budem preterano oduševljena ovom knjigom, iako je gigant ruske književnosti. Svetovni deo romana (da ne kažem "mir") mi previše liči na špansku seriju, dok u delovima koji se tiču rata Tolstoj previše detaljiše oko ne toliko važnih stvari i što je najgore - mnogo se ponavlja.
Kako se uglavnom ne slažem sa Tolstojevim pogledom na svet, tako se nisam ni vezala za Pjera, koji je "dobar" glavni junak, ali zato imam major crush za Bolkonskog i smatram da su razlozi za kažnjavanje ovog junaka koje je Tolstoj naveo u svojim spisima i napomenama neubedljivi. Baš kao shto je preterao u očiglednim simpatijama za Pjera, koji je to zaslužio samo zato što je
junak-reka (za razliku od Bolkonskog), tako mi nije jasno ni zbog čega su svi očarani Natašom koja je po meni, na početku romana iritanto napadna u svojoj živosti, koja je operisana od mozga (to chak i sam Tolstoj tvrdi, nije pametna ali je jako osećajna - nisam baš fan takvih ljudi); koja vara Bolkonskog, što ne bi bio toliki problem da ga ne vara sa onim moralnim i emotivnim patuljkom kakav je Kuragin (tj. da ne pada na tako jadnu spiku); i koja na kraju postaje preterano privržena porodici, do te mere da zapostavlja sebe, svet oko sebe i da dobija izlive ljubomore i histerije, ako joj muž nije u kući nekoliko dana. Uzor pri Natašinom stvaranju bi trebalo da bude Julija, odnosno rusoovska prirodna žena, ali je meni ona jako daleka od te ideje. Ok, prosto me nervira.
Dalje, ono idealizovanje Kutuzova gubi na veličini ako se u obzir uzme činjenica da je taj isti Kutuzov ostavio svoje imanje porodici Tolstoj i da je njegova ćerka udata za nekoga iz iste.
I sad mi je prekinut tok misli, ali i ovako sam previše ugušila temu.
Anyway, Andreja Nikolajevič Bolkonski saves the day
