Ja ne volim te velike psine. Rotvajlere naročito. To bre smrdi gore i teže nego svinja. Pitbulevi, stafordi, vučjaci, šarplaninci, doge, sve to veliko što jede za dva člana porodice, što smrdi za tri, i što ne smeš ni da lupiš ili šutneš kad te iznervira, jerbo nisi siguran hoće li da ti skoči za vrat ili da ti otkine muda.
Mi seljaci volimo male pse, umiljate i fine, one, koji kad se otkinu sa lanca ne mogu ni kokošku da ti zadave. Pre će ona njih. Kad imaš malog psa, tebi ni zvono na vratima ne treba, ono će bezopasno da đamka na svakog ko ti kroči na imanje. A i pametniji su od ovih rasnih, njihovu evoluciju i ukrštanje nije kontrolisao čovek, za sve se pobrinula majka priroda.
Evo ovo je bio moj pas:

Tad je već bio star, zubi su počeli da mu ispadaju (ja ih nisam vadio, čisto da se zna!), mešanac, običan džukac, DODŽ, avlijaner, kako ih već nazivaju, ali je bio jako pametan, štaviše, pametniji od puno ljudi koje znam.
Pravo domaćinsko kuče. Jede malo, jede svašta. Voli decu i nije opasno po njih, gazdu ili okolinu.