Meni ni Sansa (sem u prvih par poglavlja gde je nerealno retardirana) ni Kejtlin nisu omraženi likovi. Bar ne nakon drugog čitanja. Kejtlin mi je čak jedan od omiljenih, možda baš zato što sam muško i ne umem da je razumem, pa mi baš zato njena depresija deluje uverljivije i ljudskije (zato što mi je uočljiva površnost muških likova). Međutim, obe su me nervirale do zla boga. I to samo zato što su retardirane. Razumem ja da je sve to EF i da od male glupačice može postati Mrs Maloprstić (u smislu sposobnosti za spletke, ne zbog udaje) ali brateeeee....
Od glupače koja veruje u vitezove, prinčeve, jednoroge i duge i koja zbog te vere izda rođenu sestru i kojoj je bilo potrebno jedno bičevanje, skidanje do gole kože i javno poniženje da shvati da princ nije princ, do neke kul Sanse treba da padne mnogo kiša iznad Kastamira (see what i did there?). Mislim, mogu ja da razumem da je ona devojčica and shit, ali ne znam da li ste vi svesni koliko je nemoguće da neko dete to učini ukoliko je poniklo u iole zdravoj porodici. To je jako iritirajuće i nema veze sa šatro seksističkim tripovima i još manje sa mojom nespremnošću da se izborim sa emancipovanim ženama u literaturi. Ni Sansa ni Kejtlin to nisu. Obe su karikature ličnosti, neobično realistične za žanr u kom su napisane, ali ništa više od toga. Stoga i ne mogu da ih čitam kao takve. Za to mi služi raspali ruski bradonja, kog, pak, ne čitam zato što me inače boli k za psihologiju drugih ljudi. To je za žene :p
