To se zbilo jedne hladne noci krajem decembra. Setajuci mracnim ulicama ovog sivog grada, misleci o okrutnosti savremenog doba, bezosecajnosti, besmislenosti i teznji za materijalnim kod danasnjeg coveka, nadjoh se u jednoj slepoj ulici. Taman kad sam pomislio da se okrenem, videh neku svetlost na kraju ulice. Racionalni i zadnjih godina dominantan deo mene vec se okretao od tog svetla razmisljajuci o sutrasnjim obavezama, o potrebi da se rano ustane i nastavi sa svakodnevnim rutinskim aktivnostima. Ali, bas u tom momentu, dogodilo se nesto neverovatno. Deo mene koje je godinama bio u dubokom snu, napokon se probudio. Deo mene koji je nekada hodio po beskonacnim prostranstvima, posetio nebrojane svetove, upoznao bica velika i mala ponovo je bio tu. Arssas je ponovo preuzeo kontrolu. Samouvereno sam se uputio ka tom svetlu koje je stidljivo gorelo na kraju ulice. Sa svakim korakom, osecao sam se sve jacim. Svetlo je dolazilo iz neuglednog objekta sa leve strane. U pitanju je bila vrlo stara krcma. Sta radi ona uopste ovde, u samom centru grada, zapitao sam se videvsi nove i moderne zgrade oko nje. Kako su prozori bili visoko, nisam mogao da vidim sta se desava unutra i da li uopste ima nekog s obzirom da se nista nije culo napolju. Vrata od krcme su bila zardjala i zabarikadirana. Mora da godinama niko nije usao ovde, pomislio sam. Ali zasto gore svetla? I zasto me neka neobjasnjiva sila vuce da udjem unutra? Nisam imao odgovore na ta pitanja. I onda, bas kad sam mislio da se vratim nazad svojim putem, zacuo sam tiho skljoc u vratima. Resio sam jos jednom da pokusam. Ovoga puta vrata su se otvorila, uz nalet toplote i divne muzike koja je dopirala iz unutrasnjosti. Isprva, nisam mogao da razaznam unutrasnjost krcme od oblaka dima koji su pravile lule. A onda sam konacno mogao da vidim sve. Krcma je bila puna ljudi koji su se veselili, igrali, dovikivali, zamisljeno gledali. Ali tu nije bilo samo ljudi, kako se meni isprva cinilo. Patuljci su vikali i ispijali pivo, vilenjaci su dostojanstveno sedeli i posmatrali, hobiti su igrali po stolovima a prelepa crvenokosa devojka je svirala harfu i pevala andjeoskim glasom. Za stolom u u uglu sedeo je sedi starac. Mahnuo je u mom pravcu. Kada sam prisao blize shvatio sam da ga znam od ranije. Narucio sam pivo, izvadio lulu i zaigrao partiju saha sa njim. Osecao sam se kao sam ceo svoj zivot proveo u toj krcmi. Znao sam da tu pripadam.
Izvinte na malo duzem uvodu, dobih neki nalet inspiracije.

Par godina sam bio van fantasy sveta zbog raznih real life gluposti, ali sam pre nekog vremena resio da se vratim staroj ljubavi. Kao sto ste procitali, na krcmu sam naisao slucajno, ali s obzirom na zanimljiv narod u njoj resih da ostanem.
Pozdrav svima, fantasticni mi bili!