U zadnjih nekoliko dana sam procitao
Polaznicu od Trudi Kanavan i
Igraj Igraj Igraj od Harukija Marukamija.
Polaznica je drugi deo trilogije
Crni carobnjak. Generalni utisak o knjizi je povoljan, nesto je bolja od
Carobnjacke gilde, prve knjige ove trilogije. Polaznica Sonea u carobnjackom univerzitetu upoznaje granice svoje moci uprkos njenom strahu od crnog carobnjaka i strahu da nece biti prihvacena od ostalih polaznika zbog njenog obicnog porekla. Dok mracni carobnjak, pod krinkom uglednog i poznatog carobnjaka, posmatra i nadzire Soneu i njenog mentora carobnjaka Rotena, u dalekim zemljama jedan carobnjak ispituje njegovu proslost i tajanstvenu, mracnu magiju...
Jeste da ova trilogija pomalo lici na banalizovanu, zensku verziju o Hariju Poteru i o Hogvortsu, ali to nije prepreka da se uziva u toku citanja. Trudi Kanavan lepo pise, poseduje tecan, pitak stil uprkos njenim povremenim izletima u izmisljanju novih termina. To sto nije previse mastovita joj se mora oprostiti. Ima vremena, jos je mlada.
Alnari je, po ko zna koji put, dokazao da im je lektura najveca slabost u procesu izdavanja knjiga. U Polaznici se provuklo masa gresaka oko transkripcije imena

Te greske ne menjaju kontekst recenica, kontekst radnje knjige, jer se te greske transkribovanja javljaju u jednom slovu (Lorlen-Loren, Olsen-Osen itd, stalno se obe verzije imena pojavlju). Sitnica, ali to pomalo smara u toku citanja. Lektor ili lektorka nije smeo/smela da dozvoli da mu/joj promakne tako ocigledne greske.
Igraj Igraj Igraj od Harukamija je wooooow delo! Jebote, odavno nisam citao knjigu koja me tako odusevila. Cak sam odsustvovao sa posla, javio sam da sam bolestan.

Hmm, kad bolje razmislim... stvarno sam bio bolestan, bolestan od iscekivanja sta ce mi doneti naredna stranica knjige, da li ce Moonman ( tako sam ga u sebi nazvao, jer njegovo ime u knjizi ostaje nepoznanica. Kul!) upoznati jos neki egzoticni lik, da li ce se... itd.
Pocetak nije bio bas obecavajuci sve dok na scenu ne stupi hotel Delfin koji je promenio ruho, ali svoju cud ne!

Tada Moonman upoznaje hotelsku recepcionarku koja je jedne noci dozivela se nadje u najguscem mraku. U tom famoznom hotelu Delfin, Moonman ponovo susrece Coveka-ovcu, upoznaje drazesnu devojcicu Juki (na japanskom: Sneg) koja ima jednu neobicnu sposobnost. Takodje, Mooman se susrece sa starim znancem iz osnovne, koji je sada televizijska zvezda sapunica. Moonman u toku cele knjige trazi prostitutku Kiki, koja ga
za srce ujela, da se tako izrazim.
Jebote, sve ovo zvuci kao da opisujem neki japanski tresh horor film!

Verujte mi, nije horor, mada mi se par puta dlacice na vratu najezile kada se recepcionarka i Moonman nadju u prebivaliste Coveka-ovce.

Tesko je smestiti u neki odredjeni zanr, knjiga je spoj mistike, misterija i sentimentalne drame. Ne ona vrsta pateticne, gorkoslatke sentimentalnosti od koje vam se povraca, vec ona tiha i nenametljiva sentimentalnost od koje se lepo osecate, od koje vam
suza u oku zatreperi

U knjizi ima cak i neka vrsta istorijata rokenrola i panka, narocito u delovima knjige izmedju Moonmana i snezne devojcice odnosno Juki

Naizgled, nemoguca mesavina zanrova, ali Murakami je na takav nacin smesao da se to cini realnim.
Citao sam nekoliko knjiga od Murakamija, sve su mi se dopale, ali Igraj Igraj Igraj ko da je za mene napisan

Murakami ovde tako lepo i lako pripoveda da mi necete poverovati sve dok je ne procitate
Knjiga je napisana u prvom licu, sto je vrlo prijatno osvezenje, jer imam utisak da gotovo svi pisci ko mutavi pisu u trecem licu
Najtoplije preporuke i uzivajte!
Sada jurim po netu trazeci njegovo delo
Hard-Boiled Wonderland and the End of the World, ali ne mogu da ga nadjem.
